Neum

Šport

Za potrebe razvoja športa, a u cilju obogaćivanja ukupne ponude Neuma odnosno povećanja korištenja smještajnih kapaciteta, posebno u izvansezonskim mjesecima, na Meterizu je izgrađen nogometni športski centar „Neum“, s travnatim i dva pomoćna trenažna terena, s tribinama i svim potrebnim sadržajima i opremom za zimske pripreme nogometnih klubova. Također je u pojedinim naseljima izgrađeno više malonogometnih igrališta za djecu i mladež..

Nogometno igralište

Detalj s vaterpolske utakmice

Gradi se školska športska dvorana, a za višenamjensku športsku dvoranu završena je projektna dokumentacija. U Neumu djeluje Hrvatski nogometni klub „Neum“ (zasad samo kadeti), Hrvatski vaterpolski klub „Jadran“ (jedini u BiH), koji se natječe u Drugoj hrvatskoj ligi, te boćarski klub, karate klub, klub za podvodne aktivnosti i malonogometni klub.

NEUM: Boćarski tereni

Kultura

Umjetnička kolonija Neum (traje jedanaest godina), Hrvatski glazbeni festival „Etnofest Neum“ (traje trinaest godina), te Neumski animirani filmski festival – NAFF (traje tri godine), sa sudionicima iz četrdesetak zemalja, tradicionalni su i značajni kulturni događaji na kojima Neumljanima mogu pozavidjeti i mnogo veće sredine.
U okviru Umjetničke kolonije Neum nastalo je preko 600 umjetničkih djela (slika), koja su poslužila za otvaranje prvoga kulturnog objekta u Neumu – Umjetničke galerije, godine 2003. u kripti župne crkve u Neumu. Godine 2007. prostor Umjetničke galerije dopunjen je značajnim eksponatima iz pretpovijesnog razdoblja (V./IV. stoljeća prije Krista – kacige ilirskog ratnika, koplja, fibule, itd.), što je s već postojećim privatnim i drugim eksponatima poslužilo za formiranje ustanove Muzej i galerija Neum.
U Hutovu je već prije izgrađena i otvorena Zavičajna kuća „Hutovo“, a u Hrasnu galerija i etnološka zbirka, mjesto čuvanja predmeta koji su služili za život i rad ljudi ovoga kraja, te predmeta starinskoga kućanstva. Listovi  „Zvijezda  mora“  (izdanje  župe  Neum),  te
„Vrutak“ (izdanje Društva prijatelja starina „Hutovo“, Hutovo) već su dio tradicije Neuma.

Već dugi niz godina u Hutovu uspješno djeluje Društvo prijatelja starina “Hutovo”, koje je vodilo izgradnju Zavičajne kuće i koje organizira manifestacije „Ivanjski krjesovi“  i “Hutovski  zimski karneval” i koje sakuplja i čuva materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu hutovskoga  kraja.  KUD “Humski glas” iz Neuma i KUD „Gradac“ promiču kulturni identitet Neuma igrajući poznata narodna kola lindžu i trojanac te pjevajući bećarac.

Zdravstvo

Primarna zdravstvena zaštita obavlja se u Domu zdravlja, osnovanom 1980. godine, te u područnim ambulantama u Gracu, Hutovu, Cerovici, Brštanici i Gornjem Hrasnu, gdje liječnički tim odlazi jedanput tjedno. Određene specijalističke preglede i usluge u Domu zdravlja obavljaju liječnici specijalisti iz drugih, susjednih središta.

Postoji također stomatološka služba kao i ljekarna u sklopu zajedničke zgrade koja djeluje samostalno, ima status pravne osobe.

Neum: Dom zdravlja

Odgoj i izobrazba

Predškolski odgoj odvija se u Dječjem vrtiću lociranom u starom dijelu Neuma (proširena i obnovljena zgrada nekadašnje škole) i obuhvaća rad s najviše 90-ero djece u tri skupine, što je zapravo i kapacitet vrtića.
Jaslice, za djecu mlađu od tri godine, organizirane su kod časnih sestara služavki Maloga Isusa.

Osnovna škola kardinala Stepinca broji oko 500 učenika, s tim da ih je većina u centralnoj školi u Neumu. Još funkcioniraju dvije područne škole, u Hutovu i Gracu, s nikad manjim brojem učenika. Sve školske zgrade su potpuno ili djelomično obnovljene i pružaju optimalne uvjete za nastavni proces.

Od školske 2001./2002. godine prvi put u povijesti u Neumu počinje srednjoškolska izobrazba. Otvara se područni odjel Srednje škole Čapljina, i to odjeljenje ekonomista, koji se već sljedeće godine širi odjelom ugostiteljsko-turističke struke. Već sedam godina 80- ak srednjoškolaca ostaje u Neumu, ne mora nikamo „vozariti“. Za ove potrebe proširena je i dograđena zgrada Osnovne škole, a trenutačno se uređuju i kabineti za izobrazbu konobara i kuhara. Cilj je stvoriti centar za izobrazbu kadrova ugostiteljsko-turističke struke, ne samo za potrebe Neuma, već i šire.

Razvoj gospodarstva u općini Neum

Kao početak razvoja turizma u Neumu može se smatrati 1911. godina, kad austro-ugarski namještenici u Neumu traže od Zemaljske vlade da im izgradi neki smještajni objekt i uredi dio plaže za njihove obitelji, koje bi oni koristili tijekom ljeta. Velika praznina u razvoju neumskoga turizma potrajat će sve do sredine 50-ih godina prošloga stoljeća.
Značajne godine u razvoju samog Neuma i neumskog turizma:
– 1952. počinje se graditi odmaralište PTT radnika BiH na mjestu ribarnice. Kasnije se odmaralište dograđuje i ima smještajni kapacitet oko 60 ležaja.
– 1955. godine izgrađeno je odmaralište šumarskih radnika.
– Nešto poslije slijedi gradnja Centralnog restorana i autokampa.
– 1959. godine Neum dobiva vodu iz izvorišta Blace.
– 1962. godine Neum dobiva električnu energiju.
– Jadranska magistrala prolazi kroz Neum 1965.

Slijedi izgradnja brojnih odmarališta:
–  odmaralište zdravstvenih radnika s oko 50 ležaja.
–  odmaralište grafičkih radnika s 10 ležaja.
–  odmaralište CKSKBiH s 45 ležaja.
–  odmaralište Željezare Zenica s 80 ležaja.
–  odmaralište Skupštine općine Tuzla s 50 ležaja na mjestu stare kuće obitelji Butigan.
–  odmaralište Feroelektra iz Sarajeva s 80 ležaja.
–  odmaralište radnika bolnice Kasindol iz Sarajeva s 20 ležaja.
–  kompleks garsonijera i stanova poznat po imenu Pliva-Jajce, gdje je više od 10 vlasnika.

S  izgradnjom odmarališta grade  se  i  sadržaji  koji služe ugodnijem boravku gostiju: ugostiteljske radnje, trgovine, tržnica, mjesna i turistička infrastruktura. Općina Čapljina dodjeljuje prve lokacije pojedincima koji grade kuće za odmor, ili kasnije obiteljsko-stambene kuće. U to vrijeme počinje se graditi prvi hotel u Neumu – Dom penzionera Neum (današnji hotel
„Neum“).
Osnivanjem općine Neum 29. prosinca 1977. stvaraju se pretpostavke za ubrzani gospodarski razvoj, koristeći prije svega kvalitetne prirodne resurse (24,5 km razvedene morske obale).
U vrijeme osnivanja, općina Neum bila je izrazito nerazvijena, bez ijednoga gospodarskog subjekta. Glavna okosnica razvoja u primorskom dijelu bio je turizam, a u zaleđu ekstenzivno gospodarstvo. Turizam je bio socijalno-odmarališnog tipa. Glavnu turističku ponudu činila su odmarališta tadašnjih većih poduzeća, a privatni smještaj bio je skroman. Gospodarska infrastruktura bila je nedovoljna i za postojeće smještajne objekte. Tu se posebno misli na neredovitu opskrbu električnom energijom i mali kapacitet lokalnoga vodovoda Blace (oko 4 l/s).
Ovakvo stanje i potrebe uvjetovali su da je tijekom 1978., nakon svestranoga znanstvenog i stručnog rada, prihvaćen dokument „Koncept dugoročnog razvoja primorskog dijela općine Neum“, koji je bio i ostao temelj i okosnica svih budućih razvojnih planova, bilo generalnih ili parcijalnih. Koncept je potvrdio izrazito vrijedne prirodne resurse neumskoga područja (nenarušenost i prirodnu očuvanost neumskoga područja, kvalitetu mora, ugodnu mediteransku klimu, velik broj sunčanih dana, itd.).

Prateće djelatnosti turizmu bile su više nego skromne: nešto trgovine, zametak komunalnih usluga, loše ptt veze, dvije-tri prometnice u Neumu. Ukupan broj zaposlenih kretao se oko 250, od čega ih je u hotelu „Neum“ bilo oko 150. Tada je bilo izgrađeno oko 200 vikend-objekata i 40-ak objekata za stalno stanovanje.
Dom penzionera Neum otvoren je 1977. godine kao objekt poluotvorenog tipa, a kasnije je postao komercijalnim objektom. Dogradnja Doma penzionera (depadansa hotela) s 300 ležaja završena je 1983. godine i tada taj objekt mijenja naziv u hotel „Neum“ i ima 800 ležaja.
Tvornica pluta „Šipad“ završena je 1983. godine, što je omogućilo novih tridesetak radnih mjesta. Živinarska farma u Hutovu za proizvodnju pilećeg mesa počela je raditi 1983. godine. Kapacitet joj je bio 120.000 pilića.
U oblasti društvene infrastrukture treba spomenuti osnovnu školu u Hutovu, te sektorsku ambulantu u Hutovu, s jednim stalnim bolničarom i jednim povremenim liječnikom.
Usporedo s razvojem gospodarstva razvijaju se i objekti  društvenih  djelatnosti.  Zgrada  osnovne  škole u Neumu završena je 1983. godine, te je školska 1983./1984. počela u novoj školi.
Izgradnjom i korištenjem suvremeno opremljenoga i kadrovski popunjenoga Doma zdravlja Neum osigurana je pristojna razina primarne zdravstvene zaštite, kako za potrebe građana općine Neum tako i za turiste.
U okviru tadašnje RO „Bregava“ izgrađeni su značajni trgovački prostori, skladišni i prodajni, za čim se dugo vremena osjećala potreba.

Hotel „Sunce“ izgrađen je i pušten u rad 1983. godine. Smješten je na samoj morskoj obali. Raspolaže s 400 kreveta u jednokrevetnim, dvokrevetnim sobama i apartmanima, te suvremenim ugostiteljskim sadržajima (konoba, taverna, restoran, pivnica, slastičarnica, caffe-bar, pizzeria). Hotel se bavi kongresnim turizmom, organiziranjem izleta u turistički atraktivna mjesta, fotosafarijem, te izletima na selo.

Na lokalitetu sadašnjega hotela „Zenit“ do 1984. godine postojali su montažni drveni objekti privremenoga  karaktera.  Kako  je  regulacijskim  planom taj prostor definiran za turističke potrebe hotelskoga tipa, zatraženo je od Željezare u Zenici da taj prostor prilagodi svrsi. Danas je tu hotel „Zenit“, zdanje moderne hotelske arhitekture, koje daje specifičnu prepoznatljivost samome mjestu. Hotel „Zenit“ je završen i u rad pušten 1987. godine, s 340 ležaja raspoređenih u apartmane, jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne sobe. Hotel raspolaže ugostiteljskim objektima koji pružaju bogat izbor jela i pića, te brojnim športsko-rekreacijskim sadržajima: zatvorenim bazenom, saunom, ambulantom, trim kabinetom, teniskim igralištem, prostorom za dječje igre i zabavnim salonom.
Izgradnja nove pošte, i nove centrale s 1000 brojeva, završena je 1983. godine, čime su stvoreni dobri preduvjeti za kvalitetnu ptt komunikaciju. U rad je puštena 1984. godine.
U Hutovu je funkcionirala Osnovna organizacija kooperanata, kasnije Zemljoradnička zadruga, u kojoj su se otkupljivali poljoprivredni proizvodi i ljekovito bilje. Godine 1989. u Hutovu je izgrađena dvorana za proizvodnju čamaca „Neumplast“, u kojoj je radilo desetak ljudi.

Hotel „Tat“ izgrađen je i otvoren 1987. godine, a hotel „Stella“ 1990. godine. Smješteni su u središnjem dijelu Neuma. Danas posluju skupa u sastavu „Salus – Hotel Stella“, imaju 200 ležaja, u dvokrevetnim sobama, poluapartmanima i apartmanima. Za kongrese i seminare raspolažu s više opremljenih dvorana, a nude i jedrenje na dasci, vožnju sandolinama, pedalinama i skuterima, zatim stolni tenis i bilijar. Imaju natkriveno i otkriveno parkiralište.
Hotel „Salinas“, renoviran i proširen s 250 ležaja, počinje raditi 1990. godine.

Godine 1989. završen je projekt umjetnoga uzgoja ribe (orada-lubin) i u Neumskom kanalu izgrađena farma jestive ribe, kapaciteta 120 tona, a nekoliko godina kasnije i druga, ispod poluotoka Kleka.
Glavno trgovačko poduzeće bilo je „Bregava“, kasnije OTP „Neumpro- met“, koje je 1990. godine izgradilo veliku poslovnu zgradu s uredima na katu i poslovnim prostorima (diskont) u prizemlju.
Komunalno poduzeće „Neum“ izgradilo je 1990. godine novu poslovnu zgradu u starom Neumu, s prostorom za servis i tehnički pregled vozila. Usporedno su građeni i stambeni objekti, individualni i kolektivni (više stambenih zgrada s ukupno 270 stanova).

Rat i ratna djelovanja u razdoblju od 1991. do 1995. ostavili su tragove na gospodarstvu općine Neum. Hoteli su bili djelomično oštećeni, a Salinas“ i potpuno uništen. Predratni kapaciteti svedeni su na minimum.
U poslijeratnom razdoblju postupno su sanirane materijalne štete na gospodarskim objektima, na hotelima, na odmaralištima i drugim gospodarskim i obiteljskim objektima, odnosno rasli su ugostiteljsko-turistički kapaciteti. Izgrađeno je 20-ak većih i manjih hotela i motela, te više soba i apartmana. Neum danas turističkom tržištu nudi oko 6000 ležaja, od čega 1810 u hotelima, a ostali su u manjim i većim obiteljskim hotelima, motelima, apart-hotelima i slično. Ugostiteljske usluge u Neumu pruža i niz novootvorenih restorana, caffe barova i sličnih objekata.
U poslijeratnom razdoblju izvršena je dokapitalizacija neumskih hotela u društvenom vlasništvu i registrirana su prva društva ograničene odgovornosti u mješovitom vlasništvu. Dokapitalizirana su četiri neumska hotela: „Neum“, „Sunce“, „Zenit“ i „Stella“. Dokapitalizacija nije realizirana do kraja (novac je uložen djelomično), slijedi privatizacija hotela preko ovlaštenih agencija.
U narednom razdoblju posebno treba poticati razvoj turizma u zaleđu Neuma, tzv. seoski turizam.

Oduvijek se na području općine Neum živjelo od ratarstva i stočarstva, razmjenom ili kupoprodajom onoga što su vrijedne ruke posadile a zemlja iznjedrila, čovjek, pašnjaci i staje uzgojili. More i njegova bogatstva ljudi ovog kraja koristili su u manjoj mjeri. Ribarska zadruga osnovana je 1938., a ukinuta oko 1956., baš kao i zemljoradničke zadruge, koje nisu opravdale očekivanja ljudi zbog kojih su i bile osnovane.
Osim stočarstvom i ratarstvom te donekle ribarstvom, 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća ljudi ovoga kraja, uglavnom u priobalju, bave se i izradom klačina (vapnenica). Zidao bi se kamen, sjekla bi se šuma i kamen bi se danonoćno pržio 8 do 10 dana, te bi se tako dobiveno vapno (kreč) najčešće brodovima razvozilo na cijelom području od Dubrovnika do Splita.

Težak život i stalna borba za opstanak natjerala je mnoge ljude da napuste ovo područje i pođu tamo gdje se bolje živjelo, najprije u Hrvatsku, a kasnije u zemlje zapadne Europe, pa sve do daleke Australije. U unutrašnjosti općine uskotračna željeznica, od Gabele, preko Popova polja i dalje prema jugoistoku do Dubrovnika i Zelenike, zapošljavala je određen broj radnika koji su radili kao željezničari, skretničari ili otpravnici vlakova. Bili su to najčešće ljudi iz mjesta kojima je prolazila željeznica, primjerice Brštanica i Hutovo. Taj posao omogućavao je njima i njihovim obiteljima nešto lakši život, a zbog povezanosti s većim centrima i bolje uvjete školovanja.

U oblasti poljogospodarstva, najviše su se uzgajali pšenica i ječam, a u posljednje vrijeme nešto je intenzivnija plastenička proizvodnja povrća, ponajviše paprike, salate i krastavaca. Prije rata proizvodnja duhana bila je dobro zastupljena, danas je svedena na minimum.

Na neumskome području ima oko 12.000 stabala maslina (sorti koje odgovaraju ovom podneblju, tzv. oblica). Povećano je zanimanje za sadnju maslina i proizvodnju zdravoga ploda iz kojeg se dobiva ulje visoke kvalitete. Manji dio ploda masline koristi se za konzerviranje i soljenje. Ulju s ovih prostora je međunarodna komisija za procjenu kvalitete ulja dala najviše ocjene (ekstra djevičansko ulje).
Zahvaljujući zemljopisnom položaju, u Neumu su idealni uvjeti za pčelarsku proizvodnju. Ona posljednjih godina lagano raste, ali to nije ni blizu mogućnostima koje pruža ova regija, njezin biljni pokrivač i klimatski uvjeti. Prema dostupnim podatcima, na ovom terenu nekada je bilo oko 7500 pčelinjih košnica.
Na području općine postoje programi ribarstva i školjkarstva. Moguće je dalje razvijati ove djelatnosti s druge strane poluotoka Kleka.

Od 1998. do 2002. trgovina u Neumu doživjela je pravu ekspanziju. Stjecajem povijesnih okolnosti, na ovim prostorima formirane su dvije samostalne države, Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina, što je omogućilo razvoj ove djelatnosti i zbog različitosti carinskih i poreznih opterećenja u njima. Nastalo je desetak većih privatnih trgovačkih objekata, i tridesetak manjih. Te trgovine su opskrbljivale Neumljane, goste koji su boravili u Neumu tijekom sezone i izvan nje, kao i susjedne gradove i općine Dubrovačko-neretvanske županije. Sve jača konkurencija, ograničena platežna sposobnost i kupovna moć pučanstva, ujednačavanje carinskih i poreznih propisa između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, sve je to utjecalo da trgovina u Neumu opadne, odnosno vrati se u realne okvire.

Prirodne znamenitosti neumskog zaleđa

Malo je reći kako je neumsko zaleđe osebujan kraj po mnogo čemu, a posebice u pogledu svoje geološke i morfološke građe. Bolje je reći kako je to gotovo jedincat prostor našega Jadrana, gdje se zaleđe duboko i intimno proželo s morskim i istodobno izdvojilo u zaseban oblik prostora našega planeta; ni kopno ni more jest jednako i kopno i more.
Zbog složenosti geološke i inženjersko-geološke građe, tektonske razlomljenosti i litološke raznolikosti, vodi se pružila prilika da, više nego igdje drugdje, stvori mnoštvo svoga umjetničkoga, krškog biserja poput škrapa i ponikva, ponora i jama, špilja i pećina, kamenica i lokava, provalija ili obodina… Ali je i zemljina endodinamika ovdje bila posebno nadahnuta u stvaranju morfoloških oblika koji su, jednostavno, čovjeka primoravali dati im i posebna imena poput: Žaba, Kiševo, Žrnjevo,  Dobrovo i slično. Općenito, morfološki oblici su ulančani i pokoravaju se općemu dinarskom smjeru pružanja sjeverozapad – jugoistok, ali su gdjegdje ipak izraženoga i dopadljivoga morfološkog individualizma, kao da su se istrgli iz svoga okruženja te zauzeli pozicije koje obično stvara i vjetar, pušući i raznoseći prašinu po kakvoj čistini. Dovoljno je popeti se na kotu Budisavinu i baciti pogled na jug te uočiti blago i dopadljivo zatalasani krški reljef. Razvojem procesa okršavanja i voda se s površine spustila na erozijski bazis, a vrlo vjerojatno i mnoge biljne i životinjske vrste s njom. Tu, u utrobi kamena, stvorili su novo životno stanište, jedincato na cijelom svijetu. Tu su se i susrele biljne i životinjske vrste iz mora i s kopna. Međutim, proporcionalno opisanoj zamršenosti prirode neumskoga zaleđa, povećao se i rizik od lošega, a često i fatalnog utjecaja čovjeka na nju.
Opisati prirodu neumskoga zaleđa posebno je teška i odgovorna zadaća. Učinimo to jednom šetnjom sa sjeveroistoka na jugozapad njegova prostora. Neka nam u toj šetnji orijentir bude isječak lista Osnovne geološke karte, list Ston. Na toj su karti crnom crtom označene granice općine Neum.

Kada se iz svitavskoga bazena popnete na kršku zaravan Hrasna te odatle pukne pogled na Hutovsko blato, s vaše sjeverne strane ističe se kota Budisavina. Gotovo na samome njezinu vrhu dočekuje vas izvor pitke vode, gusto obrastao u šaš i travu. S kote Budisavine puca nezaboravan pogled na donju Hercegovinu, posebice na poznati Park prirode Hutovo blato. Ako pogled svrnete na jug, vidite valovitu morfologiju vapnenačkih kota pretvorenih u ljuti krš i obraslih niskim raslinjem. Jedna od tih kota danas je i Svetište Kraljice Mira – Donje Hrasno.

U povratku s Budisavine dolazi se do križišta cesta za Neum, Stolac i Čapljinu, te skrećemo prema selu Brštanici i Cerovu. Cilj je promotriti planinu-brdo Žabu. Ona tako izgleda promatraču koji je promatra cijelim putem od Cerovice do Hutova.
Promatrano s pozicije sela Cerova, na Žabi se jasno ističu dvije uglačane tektonske plohe zvane Viline ploče, mala i velika. Za njih se vežu razne legende. Jedna kaže da na njima vile noću igraju kola, što se zapaža po svjetiljkama nalik na zapaljene svijeće, koje tu noću padaju. Neke svijeće su veće i to su vilinske predvodnice, a one manje kupe se oko njih. Obrušavanje Vilinih ploča proriče velika i tragična svjetska događanja.
U podnožju Žabe, s njezine sjeverne strane, je tipično krško polje Cerovo. Riječ je o plitkoj kvartarnoj naplavini crvenice oko fosilnih ponora. Danas su ti ponori, barem u svome površinskom dijelu, umireni i potpuno zatrpani crvenicom. Njezina debljina varira ovisno o paleoreljefu vapnenačke podine. Na njemu se razvilo idilično hercegovačko selo Cerovo.

Nekih 500 metara daleko od svetišta Kraljice Mira znamenita je Markova pećina. Riječ je o presušenom ponoru površinske vode, koju je pećina odvodila u sustav podzemnog vodotoka prema Svitavi. Danas je prohodna kojih stotinu metara, a u literaturi je zabilježena dužina od oko 200 metara. Promatranju su lako dostupne dvije visoko zasvođene galerije bogato urešene pećinskim nakitom.

Vraćamo se komadić puta, pa skrećemo ulijevo, cestom za Stolac. Cilj nam je lokalitet Toplica. Toplica je lokva u kojoj se voda zadržava uglavnom cijele godine. No što je Toplica bila u prošlosti, veliko je pitanje. Locirana je na putu migracije podzemnih voda prema Svitavi. Vjerojatno je ovdje riječ o jednome od najvećih podzemnih speleoloških sustava u cijelome svijetu. Tuda prolaze i vode koje se iz Popova polja upućuju prema Svitavi. Valja napomenuti da je hidrotehnički tunel, koji polazi iz Popova polja i vodi vodu u hidroelektranu Čapljina u Svitavi, morao napraviti devijaciju oko toga speleološkog sustava.
Na Toplici je i veliko groblje, sadašnje a dijelom još iz srednjega vijeka, nekropola stećaka, što je također znakovito. Nalazimo i mnogo pećinskoga kamena – zečje soli (općenito sedra-bigar), čistoga kalcita nastaloga kapanjem vode u pećinama ili pak na izvorima vode. Geofizička istraživanja na ovom lokalitetu pokazala su kako se speleološki objekti smjenjuju sve do dubine od oko 400 metara.

Iz Toplice krećemo krškom zaravni prema Gornjem Hrasnu. Nekih kilometar prije stare župne crkve, udaljena od ceste kojih 500 metara, znamenita je jama-ponor Dvogrla. Ime je dobila po dva ulaza, jedan tik do drugoga. Prema kazivanju onih koji su ovu jamu istraživali, poslije vertikalnoga spusta u podzemne kanale i galerije, slijedi mnogo blaži nagib te nekolike kristalne dvorane, među najljepšim na našim prostorima. Čini se kako je jama razvijena na jednoj antiklinalnoj strukturi, kad je „obješena“ o slojeve te zbog toga ima dva ulaza. Razvila se erozijskim proširivanjem međuslojne pukotine, te je prvotno bila u ulozi ponora. No razvojem okršavanja i spuštanjem erozijskog bazisa barem u svojim gornjim dijelovima, ostala je suha. Razvijena je na razmeđu tokova podzemne vode, one prema Svitavi i one prema sinklinali Bjelojevići.

Treba se sada vratiti koji kilometar, kako bi vam Rogonjića obodina došla točno na jug, kojih dva kilometra pješačkom stazom, obraslom u smreku i draču. Ali kad promatrate Rogonjića obodinu, shvatite da se trud isplatio. Spada u red velikih obodina, poput onih u okolici Imotskoga, ili obodine Vrbina u okolici jezera Krenice u općini Grude. I za ovu obodinu vezane su legende o vilama.
U blizini je i veća lokva zvana Selešnica. U selu Vjetreniku nalazi se umjetna lokva-bunar. Uz nju je veća kamenica, priča se kako ju je isklesao Stojan Balić iz Turkovića. Za nagradu su mu je nasuli prosom. Vrlo je zanimljivo kako su domaći kotu Vjetrenik zvali Mliništa, budući da tu vjetar „melje“ po cijeli dan. Kota je inače vrlo zanimljiva s aspekta korištenja energije vjetra.

Iz Hutova se penjemo na vjetrovitu kršku zaravan Previš, oko 400 metara nad morem. S te zaravni puca pogled na Hutovo i selo Gluminu. Odatle se, konjskom stazom, može spustiti i do Popova polja, prolazeći pritom pokraj zanimljive lokve Umlenice.

Kad se iz Hutova pođe put Ravnoga, dođe se do zapadnog oboda Popova polja. Danas je tu akumulacija Vrutak i ulazna građevina hidrotehničkog tunela koji vodi vodu na hidroelektranu Čapljina u Svitavi. A zapravo je to jedna velika ponorna zona, razvijena vjerojatno u uvjetima tektonskoga rova. Izvođači radova na gradnji ove akumulacije pričaju kako su ovdje pronašli mnoštvo volovskih koža, koje su prekrivale aktivne zone ponora (narodski: jame proždrikože) radi sprječavanja erozije zemlje u dubinu.

U blizini Vrutka, a po obodu polja, razvijeno je mnoštvo znamenitih ponora. Svi su oni nastali prodorom vode iz polja, za velikih poplava, u porozni vapnenački masiv. Vezani su ili za tektonske razlomne strukture ili međuslojne plohe bankovitih slojeva vapnenca.
Svakako treba istaknuti ponor Doljašnicu (općina Ravno) i ponor Crnulju, s oltarnim kamenom i legendom u kojoj sveti Petar ubija đavla, te je zidove pećine poprskala njegova krv. Te mrlje zapravo potječu od unosa željezovite komponente (limonit, getit) vodom koja ponire. Tu je zatim Ponikva, a na južnom obodu polja i Žira, koja odvodi vodu prema moru. Ovi ponori daju onu vodu koja protječe krškom zaravni Hrasna prema Hutovu blatu i sinklinali Bjelojevići.

Na putu za Gradac i dalje prema Neumu, prolazi se pokraj staroga ruševnoga Hutovskog grada, a malo dalje, s lijeve strane, ističu se zanimljive stijene. Narod ih zove „kamen koji gori“. I zaista, to je kamen koji gori. Riječ je o gornjokrednim vapnencima i dolomitima  (K2,1.2) u kojima su zabilježene pojave bituminiziranih dolomita, dolomitičnih vapnenaca i  vapnenaca. Ističu  se karakterističnom kolačastom ispucalošću, a zbog bitumena i gore.

S ovog puta motri se i Žaba s njezine južne strane. Ubrani antiklinalni slojevi ovdje se slabije ističu, budući da su jače tektonski poremećeni. Ali je zato tu više tipičnih krških oblika, špilja, pećina i okapnica. Tu je i znamenita Strašna peć. Spominju se još Milišića i Tetina peć te Čobanska, Goveđa i Ovčja peć.
Zbog takve složene geološke strukture, uz Gradačko polje, vezani su i različiti prirodni fenomeni. Dio polja je vododrživ, s pojavom visećega hidrogeološkog kolektora, a dio je vodopropustan, s razvojem ponora. Na dodiru tih dviju hidrogeoloških serija pojavljuju se izvori i ponori na malom međusobnom razmaku, do 20 metara. Izvor je na kontaktu vodonepropustnih (klastične naslage eocena) i vodopropustnih slojeva, a ponor na vodopropustnim. Tako izvorska voda teče samo kojih dvadesetak metara te ponire u ponornoj zoni. To su lokaliteti Javič i Dobroštik.

Na samome jugoistočnom obodu polja, a s njegove južne strane, znameniti je ponor Gradnica. On povremeno izbacuje goleme količine vode u polje (izvor), kad je razina podzemne vode u okolnim stijenama iznad otvora ponora, a potom tu istu vodu vraća u podzemlje (ponor), kad se razina vode u okolnim stijenama snizi. Iznad ponora Gradnice dvije su uglačane vapnenačko-dolomitične ploče. To su također tektonske strukture, nalik onima na Žabi. Ta sličnost ih je i uvela u svijet legendi. Legenda kaže kako su vile nosile one poznate ploče sa Žabe nekamo u Dalmaciju, te su se umorile i spustile ploče baš iznad Gradnice. I danas se tu nalaze.
Znamenitost Graca je i veća lokva zvana Rosava s pučevima (zdencima) sa živom vodom. U mjestu Dobrovu također se nalazi lokva, zvana Kečina lokva.
Ako iz sela Žukovica skrenemo lijevo kojih dva kilometra, dijelom makadamskim putem, dijelom uskom pješačkom stazom, dolazimo do Šaraića peći, jedinstvene prirodne speleološke pojave. Put koji vodi do nje presijeca duge, uske tektonske zone, koje se penju prema vrhu  Žabe. Na jednoj od njih je razvijena i znamenita Šaraića peć. Prvotno je bila ponor, ali je ostala bez vode, barem u svome početnom dijelu. Veličanstven je to prirodni fenomen. Taj dojam uvećava i pojava prirodnoga kamenog svoda (mosta) na ulazu u pećinu. Predaja govori kako se svod pećine urušio za velikoga dubrovačkog potresa 1667. godine, te je most tako i nastao.

Petstotinjak metara naprijed prema Radetićima, s desne strane je Bijela strana a lijevo je Litica. To su uglačane kamene površine, što treba zahvaliti njihovoj homogenosti te jednakoj sklonosti otapanju djelovanjem vode. Voda koja ih je plavila sa sobom je donosila otopljene kristale kalcita te ih u obliku mlazova tu i taložila. Tako su nastale bijele mrlje po uglačanom kamenu. Legenda je bijele pjege na kamenu protumačila kao krv nevine dječice, pastira, koji su iz Dalmacije tu dotjerali ovce da ih napasu, a pobili su ih Turci. Moguće je da se nešto slično tu i dogodilo, te je tako nastala ova narodna pripovijest.

Kad se iz Gradačkog polja krene prema Neumu, geološke strukture postaju sve češće i sve zamršenije. Najčešće su to borane strukture, polegle i prevrnute. Susreću se i rasjedi, normalni i reversni. Zato je potrebno stati u polju Moševići, pokraj male kamene crkvice.
Slijedeći Napoleonovu cestu u smjeru Metkovića, dolazi se u selo Dračevice. Tu se opet susrećemo, oči u oči, s čelom Navlake visokoga krša. Dio obiteljskih kuća građen je tik uz nju. Nailazimo na jednu razvijenu hidrogeološku izdan u stijeni s mnoštvom kamenica sa zalihom pitke vode koja je stoljećima održavala ovaj mali ekosustav.
Iz Dračevica je lijepo promatrati kupolasti vrh brda Žrnjeva, te uočiti kako mu je oblik nastao kao presjek nekoliko većih tektonskih ploha.

Kulturno-povijesna i spomenička baština

O bogatstvu i raznolikosti kulturno-povijesne baštine Neuma i neumskoga zaleđa svjedoče mnogi vidljivi arheološki lokaliteti iz različitih povijesnih razdoblja: nalazimo ovdje prapovijesna naselja, gradine, gomile (grobne  humke-tumule) iz  brončanoga i  željeznog doba, tragove antičkoga doba, srednjovjekovne crkve i sela te nekropole stećaka.
S vidikovca Radeža pruža se predivan pogled s jedne strane na Neumski i Malostonski zaljev i poluotok Pelješac, a s druge strane (s Vukova klanca) na dolinu Neretve.

U Starom Neumu sačuvana je stara jezgra sela. Tu je znameniti vrt Ljanik u kome se sadio i uzgajao na- jkvalitetniji duhan u Hercegovini, koji se slao na car- ske dvore u Europu.
Poviše sela u katoličkom groblju je crkva sv. Ante (izgrađena 1904. godine), a u novom naselju je župna crkva Gospe od Zdravlja. U prostorijama uz crkvu smješten je muzej i galerija. U samoj crkvi ističe se Križni put, djelo većega broja umjetnika u raznim tehnikama.

U Vranjevu Selu je glasovita nekropola humske gospode Nikolića. Još uvijek je očuvano oko 160 stećaka. Na  jednome  stećku  nalazi se  njihov  plemićki grb sa zastavom. Na tri su stećka natpisi. Pod njima su grobovi Katarine Kotromanić, žene župana Nikole, te kneza Vladislava, sina župana Nikole i kneza Petra. Bogati su različitim motivima uobičajenim za srednjovjekovno ukrašavanje. Spomenuto antičko naselje s nekropolama stećaka uvršteno je na listu nacionalnih spomenika 2005. godine.
Nedaleko od nekropola stećaka, na Vidića guvnu, prapovijesnom tumulu, otkriven je i istražen grob ilirskoga ratnika („neumski ratnik“) bogat arheološkim nalazima. Vrijedni nalazi izloženi su u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i u neumskom muzeju.

Uz put Neum – Stolac, u Moševićima, sagrađena je 1897. crkvica Svih svetih. Na području sela pronađena je ploča s natpisom, koja spominje crkvu sv. Petra i Pavla i sv. Varvare. Kamen na kojemu su uklesana tri križa vjerojatno potječe s toga lokaliteta. Ugrađen je u zid Matuškove kuće u središtu sela. Manja nekropola stećaka nalazi se na Nadgrebnicama.

U antičko doba nastaje važno naselje u Gradačkome polju, koje se smješta u vrijeme od 4. do 1. st. pr. Krista. Gradac je u srednjem vijeku središte župe Zažablje, a crkva sv. Ane, obnovljena 1619. godine, jedan je od najstarijih sačuvanih sakralnih objekata u ovome dijelu Hercegovine. I svetište današnje župne crkve iz istog je vremena. Današnja župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije sagrađena je 1887. godine. U crkvi se ističe Križni put umjetnika Katića, podrijetlom sa susjednoga Hotnja, a pred spomenikom žrtvama II. svjetskog i Domovinskog rata postavljena je „Pietà“, kip majke iz naroda s umirućim sinom u krilu, rad akademskog kipara i slikara Zlatka Čulara.

Nekropola stećaka u Dobrovu pod Hum- cem ubraja se među najljepše nekropole na prostoru općine. Uz nekropolu se nalazi  lokalitet  Crkvina.  U  polju  je vrelo Dobroštik i kod njega kamenica na kojoj je natpis koji spominje Boška Simeunovića.

Hotanj Hutovski spominje se 1423. godine kao prebivalište vlastelina Grgura Vukosalića Nikolića. Tu se nalazi i kuća pločnica građena početkom 19. st. u kojoj se rodio don Lazar Lazarević, provikar (zamjenik biskupa) za Trebinjsko-mrkansku    biskupiju. Vrijedan objekt je i don Andrina (Lazarevića) čatrnja napravljena sredinom 18. stoljeća pod selom a poviše puta koji iz Graca vodi u Hotanj. Nedaleko  od  sela  nalazi  se  Šaraića  peć (pećina), vrlo zanimljiv speleološki objekt ispred kojega je prirodni kameni most koji predstavlja  svojevrstan  prirodni  fenomen (vidi prilog „Prirodne znamenitosti neumskoga zaleđa“).

U Donjem Drijenu nalazio se Krmekov čardak (kuća na kat) sa sunčanim satom. Ta jedinstvena građevina porušena je u Domovinskome ratu.

Na zaravni Lišća nalazimo veću koncentraciju tumula. Ondje je i vrlo lijepa nekropola stećaka.

Na Podžablju, uz samu prometnicu za Hutovo, izdvajaju se tri monumentalne prapo- vijesne grobne gomile stare preko 4000 godina (tzv. hercegovačke piramide).
U Broćancu se nalaze dvori zažapske vlastele Šimraka, koji su imali i svoj grb sačuvan u Fojničkome grbovniku. Njihovi su dvori (kućišta) po mišljenju arheologa jedinstvena građevina u Bosni i Hercegovini iz toga vremena. Tu stanuju u 17. stoljeću i poznati Nonkovići. Podno sela su maslinici, a od 1951. i stara uljara za mljevenje maslina i proizvodnju maslinova ulja.

Putičin i Obadov čardak građevine su  jedinstvene  arhitekture. Selo je sačuvalo tradicijsku novovjeku seosku arhitekturu.
U blizini sela je prastara seoska lokva i zanimljiva čatrnja građena za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Na lokalitetu Prisjeka nalazi se „urbanizirano“ pretpovijesno naselje (oko 4000. god. pr. Krista). Ovdje, na prijevoju između masiva Žabe i Gradine, uz prometnicu Neum – Stolac, nalazi se i razmjerno dobro očuvani stari Hutovski grad. Kako se nalazio na glavnom putu od Stona prema Bosni, na tzv. putu soli, korišten je u svim povijesnim razdobljima. Središnja visoka kula (venecijanska), sazidana u 17. stoljeću, daje pečat Gradu koji je krajem 18. i početkom 19. stoljeća dograđivan. Unutar Grada nalazimo gospodarske objekte koji su služili posadi za svakidašnji život: čatrnje, izbe i slično. Iz srednjega vijeka ili novijeg doba su ruševine crkve pokraj velike kule. Iz arhivske građe saznajemo da je u gradu kao svećenik službovao don Jure Sunožić. Ispod sjeverne kule smještena je tamnica u koju je posljednji vladar Grada, zapovjednik Hutovske kapetanije Hadži-beg Rizvanbegović, zatvarao svoje sužnje nad kojima je provodio stravična mučenja. To je jedan od rijetkih razmjerno dobro uščuvanih starih gradova.
Iz suvremenoga su doba (iz godine 1901.) zgrade željezničke postaje i nadzorništva Hutovo.
Veliki graditeljski pothvat učinjen je krajem 19. i početkom 20. stoljeća kad je izgrađena i puštena u promet željeznička pruga Gabela – Gruž (Dubrovnik) i do Zelenike u Boki Kotorskoj. Trasa pruge u dužini oko 15 kilometara prelazi kroz neumsku općinu.

Sačuvane su i zgrada općine u kojoj su se lokalne vlasti sastajale od 1924. do 1945. (Narodni Odbor opštine Hutovo radio od 1945. do 1955. u Raičevoj kući). Zgrada prve škole (financijske uprave), zadružni domovi (prva osmorazredna škola počela s radom 1960.), nova škola (iz 1974./75. iz projekta „1000 škola u BiH“) i Zavičajna kuća „Hutovo“, u kojoj je smještena etnološka zbirka. Zavičajna kuća „Hutovo“ spomenik je onima koji živote položiše za vjeru i domovinu. Nalazi se u cimiteriju (tzv. šamatoriji) župne crkve Krista Kralja. U prizemnoj stojaćoj kući nalazi se zbirka s oko 350 etnoloških izložaka, spomenika svakidašnjice domaćega stanovništva. U zbirci je smješten velik broj kućanskih predmeta koji su služili za prehranu, odijevanje, higijenu, potom stara glazbala, oruđa, itd.

Ispred Zavičajne kuće i crkve smješten je i lapidarij u kojemu se može vidjeti tridesetak kamenih spomenika sa širega područja Hutova: fosilne ostatke biljaka i životinja stare preko 150 000 godina, rimski miljokaz iz 3. stoljeća, rimsku stelu, srednjovjekovni Radovčev natpis s carine iz 1418. godine, stećke, mletačke željezne kugle za razbijanje zida, kamene ploče s arapskim natpisom s Hutovskoga grada, starinsko guvno i mnoge druge vrijedne kamene spomenike. U crkvi Krista Kralja postavljen je križni put umjetnika Ljube Laha.
Dodatnu ljepotu ovome prostoru daje mala crkva, izgrađena 1907., u kojoj je smještena Lurdska špilja. U crkvi posvećenoj sv. Luki, sv. Ivanu i Gospi Lurdskoj nalazimo i kipove spomenutih svetaca.

Uz jezero Vrutak nalazi se Oltarište gdje je na Pavlov dan 1525. slavljena sveta misa, što je bio ujedno i prvi spomen Hutova.
Vrijedno je spomenuti i kasnoantički lokalitet Crkvine s ostatcima crkve i nekropolom s više od 100 stećaka. U blizini je i nekropola stećaka Karasovice.

Na Donjem Zelenikovcu na ploči (litici) izidana je jedinstvena prastara grobnica. Grobnica je nadsvođena ravnim kamenim krovom na kojemu je manji kameni križ, a u bočnom se zidu nalazi niša za svijeću. Poviše grobnice nalazi se velika prastara čatrnja zvana Grobnica.

Glumina (Galimanaik) se spominje u srednjem vijeku (polovicom 10. st.) kao jedan od zahumskih gradova. Skupina  gomila-tumula smještena je na prostoru od Glumine k Međugorju, a u njoj dominiraju dvije između kojih prolazi  cesta  koja  vodi  u  selo. Na Međugorju nedaleko od Glumine nalazi se jedna od najljepših nekropola stećaka u neumskoj općini.

Svetište Kraljice Mira u Donjem Hrasnu, na Cerovici, proglašeno je 1977. godine središnjim marijanskim svetištem Trebinjsko-mrkanske biskupije. Na Gradini se uzdiže kip Majke Božje Kraljice Mira, koga je izradio akademski kipar Ante Starčević iz Zagreba. Do kipa Kraljice Mira vodi nas Križni put, djelo Roberta Kvasine, a odljeve u bronci izradio je akademski kipar Dušan Stanojević.
Središnje mjesto zauzima župna crkva iz 1935. godine. U crkvi se od 1989. nalazi i sakralna galerija. Spomenik žrtvama Drugoga svjetskog rata Trebinjsko-mrkanske  biskupije  i  župe  Hrasno,  otkriven 1991.  godine,  djelo  je  akademskog  kipara  Nikole Vučkovića iz Metkovića.
Galerija općih i povijesnih slika (njih oko 300) te etnološka zbirka otvorena je 1995. godine. U njoj se čuvaju predmeti koji su žiteljima ovoga kraja služili za život i rad.
Nedaleko od svetišta Kraljice Mira je Boškanova (Markova) špilja, zasigurno jedna od najljepših špilja na području općine.

Na lokalitetu Toplica nalazi se ukrasima bogata nekropola stećaka. Uz nekropolu je Obradovića groblje, gdje se nalazi nova crkvica uz jednu od najstarijih kapelica na području donje Hercegovine.
Lokva Toplica i čatrnja iz novijeg doba, ovaj lokalitet čine još zanimljivijim.

Na Brštanici izdvajamo zavjet- nu crkvu sv. Ante, uz koju se nalazi vrlo vrijedna nekropola stećaka. Uz nekropolu je velika čatrnja koju su, prema predaji, u srednjem vijeku izgradili dubrovački trgovci. Austrija je, uz gradnju uskotračne pruge,    početkom 20. st. izgradila i vodospremu, slivnike, ustave za filtriranje vode iz koje su se vodom opskrbljivale parne lokomotive. Bila je to najveća građevina od armiranoga betona na Balkanu. Vodosprema je sadržavala 7000 m³ vode.
Izgradnja saladža počela je krajem 19. st. pri brdu iznad polja i u razini najvišega vodostaja. Ti specifični  arhitektonski  oblici u Kućinama, Prisoju, Novome putu, Naklu i Pločnim guvnima pripadaju vlasnicima s područja neumske općine. Kukuruz se poslije berbe smještao na sušenje u saladžove, tj. kamene građevine za stanovanje u vrijeme radova u polju i smještaj oraće opreme i oruđa kojim se radilo u polju.

Središte Gornjega Hrasna smješteno je u Grahovištu, u kojemu se nalazila osnovna škola iz 1899. godine, crkva Krista Kralja (sv. Nikole) izgrađena 1909. godine, s čatrnjom i župnim stanom, te gospodarski objekti.
Na Podgradinju je pravoslavna crkva posvećena sv. Jovanu, izgrađena 1900. godine. Uz crkvu je pravoslavno groblje i nekropola stećaka. Manja nekropola stećaka nalazi se i na Lastvi.
U Rabranima (Tucakovina) ima mekteb, islamska vjerska škola.

Domovinski rat

Godina 1991. i 1992. bile su najteže godine u povijesti Neuma. To su godine rata i velikih povijesnih obrata i događaja. Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, 18. studenoga 1990., vlast su dobile tri nacionalne stranke (muslimanska: SDA, srpska: SDS i hrvatska: HDZ), ali su razlike u njihovim programima bile tako očigledne. U početku se borba vodila političkim metodama i sredstvima, ali je sve bliže bilo ratno rješenje. U rujnu 1991. vojno i političko vodstvo Srbije i JNA otpočeli su realizaciju projekta velike Srbije, a sastavni dio toga plana bila je okupacija juga Hrvatske i granica na rijeci Neretvi. Događaji u Hrvatskoj već su imali svoje odjeke u BiH. S vojnoga gledišta, neumski prostor je značajna cjelina s donjoneretvanskim i dubrovačkim prostorom. Dok se mjesecima vodio rat u Hrvatskoj i nakon što su potpuno stradala hrvatska sela općine Ravno u Hercegovini, republička vlast Bosne i Hercegovine šuti ili zauzima poguban stav: „To nije naš rat!“

Prostor BiH u jugoistočnoj Hercegovini koristi se za napad na hrvatski Dubrovnik, koji se ubrzo našao u potpunom okruženju i s kopna i s mora. Neum se našao na glavnom pravcu prodora srpsko-crnogorske vojske ka hrvatskoj luci Ploče, a samim tim i zadnja crta obrane hrvatskoj vojsci za grad Metković. To je surova jesen 1991. godine s mirisom krvi, baruta, paleži i smrti. Sve se treslo i drhtalo pred strahotama koje se spremaju. Provala rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore dočekala je Neum razoružan i u kaosu (10. rujna 1991. JNA je oduzela oružje tadašnje Teritorijalne obrane Neum iz skladišta u Gabeli i Tasovčićima kod Čapljine). Trebalo je braniti svoj dom, svoje dijete, svoju kuću, svoje polje, a pomoći niotkud. Jugoslavenska armija počinje agresiju kao borbu za opstanak Jugoslavije, ali praktično postaje njezin razbijač. Političko vodstvo i narod Neuma dovedeni su u poziciju sami se pobrinuti za svoju budućnost. Odluka je bila – braniti se!

Svi politički i vojni procesi snažno su se reflektirali na uskome prostoru Neuma. Tu se treba odigrati glavni obračun srpskih napadača i hrvatskih snaga koje brane dolinu Neretve. Početak Domovinskog rata za hrvatski narod u BiH je rujan – listopad 1991. Suvišna je dvojba koja i danas dijeli javnost u BiH, koji događaj držati početkom velikosrpske agresije na BiH. Kronologija ratnih događanja :

– 27. srpnja 1991. počele su se organizirati seoske straže na terenu općine Neum.
– 28. kolovoza 1991. utemeljen je Krizni stožer općine Neum.
– 30. kolovoza 1991. ophodnje (patrole) općinske policije pojačane su pričuvnim policajcima.
– 18. rujna 1991. izvršena je prva javna mobilizacija u BiH: dva voda pričuvne policije Neum razmještena su u rajonu Stolovima, 35 km od Neuma, važnom prijevoju– platou (n/v 424 m) na samoj granici općina Neum i Stolac i križanju putova prema visoravni G. Hrasno (s koje se kontrolira zapadni dio Popova polja) te jugozapadno k Neumu i Metkoviću, i preuzela kontrolu sjeverne granice općine Neum.
– od 18. do 23. rujna 1991. preko Stolova u Neum pristiže prvi val izbjeglica iz Stoca i Dubrava.
– 22. rujna 1991. imenovano je Zapovjedništvo ob- rane Neuma.
– 1. listopada 1991. prvi borbeni okršaj rezervista JNA i hrvatske vojske na dubrovačkom ratištu i težak poraz JNA kod Čepikuća, uz samu granicu.
– 1. listopada 1991. prema Neumu, bježeći ispred JNA, pristižu izbjeglice iz Popova polja.
– 1. listopada 1991. zrakoplovi JNA prvi put raketiraju i tuku strojnicama prometnice u Neumu.
– 4. listopada 1991. u grad Neum pristiže oko 200 izbjeglica od susjednoga Slanog i Dubrovačkog primorja
– 5. i 6. listopada 1991. JNA i crnogorski rezervisti sustavno ruše Ravno, selo istočno od Neuma.
– 6. listopada 1991. postrojbe JNA počele su topništvom gađati selo Gluminu.
– 14. listopada 1991. na prostor općine Neum dolaze promatrači Europske zajednice; psihoza rata ovladala neumskim pukom, čitavo područje trpi i proživljava teške dane u snažnom strahu jer je na pravcu glavnog napada.
– 15. listopada 1991. granatirano je selo Drijen.
– 2. studenoga 1991., pri izvršenju borbenoga zadatka za trajanja raketiranja zrakoplova JNA, kod sela Drijena poginuo Ante Babić, vojnik iz Graca (pok. Ante je prvi poginuli vojnik u BiH u Domovinskom ratu).
– 6. studenoga 1991. postrojbe JNA ulaze u susjedna sela Turkoviće, Zagorac i Pećinu, pa su branitelji Neuma aktivirali tzv. „mali špreng“ u rajonu Stožine, na granici općine u Popovu polju, na putu Ravno – Hutovo; bilo je to prvo uspješno zaustavljanje napada JNA u BiH.
– 7. studenoga 1991. zrakoplov JNA u rajonu Klepovica kod Moševića raketirao autobus pun putnika; nije bilo poginulih, a autobus je oštećen.
– 10. studenoga 1991. JNA i rezervisti okupirali neumsko selo Dobri Do i u dva dana ga opljačkali.
– 18. studenoga 1991. u rajonu bivše željezničke postaje Zelenikovac, aktiviranjem tzv. „velikoga šprenga“ branitelji su zaustavili prodor tenkova ispred sela Hutova.
– 24. studenoga 1991. Krizni stožer općine Neum proglasio opću mobilizaciju.
– 6. prosinca 1991., nakon višekratnih pregovora vodstva Neuma i napadača, dogovoreno je da neumska policija preuzme kontrolu Dobroga Dola kao tampon-crtu, pa se rezervisti povlače iz sela, ali će ga ponovno okupirati 31. prosinca 1991.
– 11. veljače 1992. održani su posljednji pregovori jer JNA počinje veliku ofenzivu za konačno zauzimanje lijeve strane rijeke Neretve.
– 21. ožujka 1992. počinje sustavno i svakidašnje topničko granatiranje svih sela i samoga grada Neuma i bombardiranje avijacijom; velike su materijalne štete.
– 4. travnja 1992. civilna zaštita Neuma evakuira civilno pučanstvo na hrvatske otoke Korčulu, Hvar, Brač i u Makarsko primorje, a stočni fond je izmješten u brdski kraj zapadno od Metkovića.
– 10. travnja 1992. počinje opći napad JNA i srpskih rezervista na području jugoistočne Hercegovine. Neum je napadnut na četiri pravca: sjeverno Stolac – Drenovac – Hrasno; južno zahvatom Jadranske ma- gistrale Doli – Bistrina – Neum, te međupravcima Popovo polje – Hutovo i Trnovica – Drijen – Gradac. Tenkovi JNA prodiru na prijevoj Stolovi, branitelji Neuma pružaju grčevit otpor, uz velike žrtve. U trodnevnoj borbi uništeno je više napadačkih tenkova, a Stolovi su obranjeni. Stolovi su ključ obrane doline Neretve.
– 24. travnja 1992. okupirano je selo Drijen i prijetila je opasnost rasijecanja neumskoga teritorija; počinje sustavno rušenje sela.
– 5. svibnja 1992. počinje protuudar branitelja Neuma, a hrvatska vojska s prostora Neuma počinje deblokadu Dubrovnika.
– 6. svibnja 1992. oslobođeno je selo Drijen, zatečeno je potpuno porušeno.
– 7. svibnja 1992. zrakoplov JNA raketirao župnu crkvu u Gracu, pri čemu se krov crkve zapalio i potpuno urušio. Protuzračna obrana u širem prostoru Neuma srušila je tih dana pet zrakoplova i jedan helikopter JNA.
– 10. svibnja 1992. u dva vala zrakoplovi JNA napali su samo središte grada Neuma i bombama „krmačama“ oštetili dva hotela i više zgrada.
– od 1. kolovoza 1992. na neumskome užem području je relativno zatišje. Intenzivno se obnavljaju porušeni stambeni i gospodarski objekti. Karitas, kao vodeća humanitarna organizacija, prednjači u pomoći, a Svjetski luteranski savez pruža znatnu pomoć u građevinskom materijalu.
– 14. rujna 1992. u još nedovršenoj župnoj crkvi Gospe od Zdravlja u Neumu (jer je Mostar u tom vremenu pravo ratno žarište) posvećen je mons. dr. Ratko Perić za mostarsko-duvanjskog biskupa.
– 1992/93. i 1993./94. Mostarsko sveučilište izmješteno je iz ratnog Mostara u Neum. U hotelu „Neum“ organiziran je smještaj studentima i profesorima te redovita predavanja.
– 19. travnja 1993. u Neumu je počela s radom postaja granične policije.
– 1. studenoga 1993. u Neumu su počela raditi dva carinska prijelaza prema Hrvatskoj, u Kleku i na Kamenicama.
– 1. studenoga 1993. u Neumu je organizirano prihvatilište i rehabilitacijski centar za ranjene i oboljele pripadnika HVO-a iz Srednje Bosne.
– 21. studenoga 1995. u američkoj vojnoj bazi u Daytonu potpisan je, pod američkim pritiskom, nametnuti mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH i definiran ustroj države, po kojem Neum pripada entitetu Federacija Bosne i Hercegovine u državi Bosni i Hercegovini.

Rat u Neumu od 1991. do 1995. znatno je usporio gospodarski razvoj, uništio mnoga materijalna dobra i iscrpio ljudski potencijal angažiranjem preko 900 ljudi u borbenom sastavu (policijske postrojbe i bojna „Neum“ HVO-a). Poginulo je i od posljedica rata umrlo 37 vojnika, a na desetke je ranjenih i oboljelih.

Neumsko područje u doba Kraljevine SHS i Jugoslavije

Znatan dio mladih ljudi s ovoga područja izgubio je život u Prvome svjetskom ratu, po raznim ratištima. A uklapanjem ovoga područja u civilizacijski zaos- talu novu državu – Kraljevinu SHS, pa Jugoslaviju – ono polagano stagnira na svim područjima. Tu promjenu posebno osjeća hrvatski katolički živalj. Država je prema njemu u praksi bila neprijateljski raspoložena i težila je njegovu uništenju. Nove vlasti pokušale su i s onim najgorim: zatrijeti hrvatsko ime na ovim prostorima! Ekonomsko zapostavljanje Hrvata na ovome području bila je trajna praksa te države. Pri zapošljavanju na važnijim radnim mjestima (željeznička pruga i ustanove) forsirani su Srbi i Crnogorci, premda su u stručnoj spremi daleko zaostajali za domaćim hrvatskim katoličkim življem. Naše se ljude, naprotiv, želi iskorijeniti iz svoga zavičaja, nudi im se radno mjesto u dalekim i najpasivnijim krajevima Srbije, Sandžaka, Kosova… Ako je nekoga od Srba zanimalo neko radno mjesto na kome je Hrvat, bez ikakvih posljedica bi organizirao noćno ubojstvo i domalo zaposjeo njegovo radno mjesto.

Posebno se pazilo na školstvo: u rujnu 1932. otvorena je u Hutovu škola za Hutovo, Prapratnicu, Zelenikovce i Previš. Za prvoga učitelja postavljen je musliman, iako je od pedeset petero djece bilo samo dvoje ili troje muslimana, od nametnutih službenika. Župnik don Mitar je u kronici tugaljivo zapisao: „Eto na Neumu je učitelj rišćanin Janko Marić a u Hutovu musliman Muhamed Patković“, a domalo i u Gracu učiteljica pravoslavka Milka Polić.
S pljačkanjem bogatijih Hrvata u novoj državi nastavlja se s manje smetnji. Žandari, koje država postavlja i nacionalno po svom receptu bira da „utvrđuju“ novu državu, u tom su pogledu „nemoćni“, a vrlo su uspješni u hvatanju, mučenju, globljenju i zatvaranju Hrvata za pjesmu, riječ, kilo duhana… Treba istaknuti i obvezno slavljenje srpskih vjerskih i crkvenih blag- dana, kojima država posvećuje mnogo pozornosti pa makar pravoslavnih u nekome mjestu bilo i neznatno.

Hrvatsko pučanstvo i u ovim krajevima korjenito se okreće protiv nove vlasti nanoseći joj štetu gdje god i kako god to budu dopuštale mogućnosti. Posebno se to izražava nakon ubojstva Stjepana Radića, te u pritajenom radovanju i slavljenju prigodom pogibije kralja u Marseillu. Na izborima 1938. pučanstvo ovoga kraja listom se opredjeljuje za HSS i dr. Mačeka. U vrijeme Kraljevine SHS i tzv. stare Jugoslavije,dogodili su se, ipak, i neki nužni pomaci naprijed na ovom području.
God. 1924. u Hutovu je obnovljena općina s bilježnikom i kasom. Od izbora 1928. u tu općinu su uklopljene čitave župe Gradac i Donje Hrasno. Uspostava Banovine Hrvatske, u koju je ovo područje uklopljeno, pružila je nadu hrvatskom življu da će izboriti svoju ravnopravnost i slobodu.

Tijekom rata pučanstvo neumskoga područja, sve do željezničke pruge, nije bježalo, a hrašnjanska sela temeljito su poharana i pretrpjela mnoge zločine. Koncem rata čitavo je neumsko područje postalo poprištem žestokih borbi, posebno za Hutovo, Gradac i strateški vrlo važan Vukov klanac. Najviše Hrvata sa širega i užega neumskog područja stradalo je u poslijeratnim progonima i teroru. Ti- jekom Drugoga svjetskog rata i neposredno u poraću stradalo je 89 osoba. Na području Graca i sela koja mu gravitiraju (župa Gradac) stradalo je 174, na području Hutova i sela koja mu gravitiraju (današnja župa Hutovo) 201, na području hrašnjanskih sela koja pripadaju općini Neum čak 487 osoba.
Treba osobito naglasiti da je i preko neumskoga područja prolazila jedna grana velikoga križnog puta hrvatskoga naroda. Mostar je u isto vrijeme bio i jedno od raskrižja na križnom putu. Odatle su kretale kolone zarobljenika u nekoliko pravaca – jedan od njih išao je vlakovima (u vagonima za stoku, zaključanim katancima) preko Hutova i Ravnog, prema Trebinju i dalje na istok – i slijevali su se u popovsko-trebinjsko-bilećko područje te krajeve Crne Gore.
Stolac je također bio područje velikih stratišta Hr- vata u poraću i jedno od raskrižja križnoga puta. O onima koji su otišli u čisto srpska područja koritom Bregave preko Berkovića (Dabra), pa i o onima koji su poslani u pravcu Ljubinja, vrlo se malo znade. Najkrvavija stolačka stradanja ipak su djelo zloglasnoga stolačkoga poratnog „suda“. U njemu su dobrim dijelom sjedili renomirani ratni zločinci ovoga kraja, kako Srbi tako i muslimani, kojima je prva briga i morala biti likvidacija svih onih koji su mogli nešto znati o njihovim zločinima! Svezane zarobljenike trpali su u zgrade „Gruntovnicu“ i „Doganu“, odakle su ih samo provodili preko „suda“ do stratišta.

U neposrednom poraću neko je vrijeme umalo nad cjelokupnim hrvatskim pučanstvom bdjela mora sumnjičenja i straha od „suda“ jer se nije moglo računati na pravo i pravdu. Tako će, praktično, veliki dio narodnog bića ostati izvan zakonske zaštite u svakom smislu. Nad njima će, ne samo organi te „narodne“ vlasti, nego i srpski i muslimanski civili nekažnjeno vršiti zločine jednake onima tijekom samoga rata!

Najkrvavija otvorena zlodjela počinili su tzv. terenci. Njihove jedinice preplavile su hrvatska sela i krajeve u potrazi za škriparima. To im je bila prava prigoda i opravdanje za nastavak terora nad hrvatskim selima i ubijanja bez suda. Od prvih poratnih godina pa, možemo slobodno reći, do propasti komunističke Jugoslavije, Hrvatima se trajno prišivala navodna genocidnost u ratu, a druga dva naroda uživala su plodove svoga pristanka uz „revoluciju“. To se primjenjivalo u zapošljavanju, upisivanju na studije, stipendiranju đaka i studenata, pri vaganju duhana, probijanju i kasnije asfaltiranju put- ova, elektrifikaciji, uvođenju telefona, premještanju mjesnih ureda…, a posebno u politici. Nesklonost komunističke države prema Hrvatima na ovome području očitovala se osobito pri stvaran- ju Neuma i njegove općine.
Neumskom pučanstvu oduzimalo se zemljište, bez adekvatnih naknada, i dijeljeno za izgradnju vikendica i kuća pripadnicima drugih nacionalnosti. Hrvate se zaobilazilo, s jasnom namjerom da se ovdje stvori jedan nehrvatski grad. U tome su dobro surađivale vlasti iz Sarajeva i Beograda.

Od Požarevačkog mira 1718. do Berlinskog kongresa 1878.

Vraćanjem neumskoga područja Turcima, oni u Neumu postavljaju manju vojnu jedinicu. Isto tako posto- jala je vojna jedinica i u tvrđavi Hutovo.
U sukobu među braćom Rizvanbegovićima, Mehmedbeg, polubrat glasovitoga Ali-paše Rizvanbegovića, poznatiji pod nazivom Hadži-beg, uspostavio je u Hutovu posebnu kapetaniju. Neobuzdan i divljačke naravi, ostavio je najgoru uspomenu u ovim krajevima. U građanskom ratu u Bosni i Hercegovini, uz pomoć Napoleonovih vojnika, opredijelio se protiv brata Ali-paše te u jednom sukobu izgubio život. Poslije njega gasi se Hutovska kapetanija, a Turci i dalje u ovom utvrđenju drže manje vojne posade.

O patnjama puka u našem kraju piše don Andrija Maslać godine 1820.: „Nije moguće ispisati progonstva i zulume koji mih podnosimo u oviem tužniem stranama od nevjernije turaka…“ U maticama umrlih župe Gradac, za više upisa mladih ljudi stoji da su stradali u borbi i pokopani kod tvrđave u Hutovu. Poslije „utrnuća“ Hutovske kapetanije neumsko područje je opet u sastavu stolačke. Ovo razdoblje obilježeno je dolaskom isusovačkih misionara na ovo područje koji i ovdje, kao i svugdje, nastoje organizirati školstvo. Centar njihove hercegovačke misije bila je župa Gradac. Tako su oni u Gracu godine 1847. otvorili prvu pravu školsku ustanovu na ovim prostorima, po uzoru na ostale isusovačke kolegije u svijetu. Na žalost, ni škola ni misija nisu bili duga vijeka. Ipak, dali su temelje nekolicini naših intelektualaca.

Padom Mletačke i Dubrovačke Republike i prelaskom i jednoga i drugoga područja u ruke Francuza, a kasnije Austrije, stari status Kleka postao je besmislen. Turci zato uopće ne reagiraju na francusku izgradnju ceste ovim područjem i na nesmetani protok robe i ljudi tim putem. Europske države, osobito od 1830. godine, žele područje Neuma i Kleka iskoristiti za sukobe Austrije s Turskom. Osobito su enklave Klek i Sutorinu nastojale iskoristiti Engleska i Francuska da bi tu utvrdile svoju luku za trgovinu s Turskom, čemu se Austrija energično opire držeći se odredaba Karlovačkoga i Požarevačkog mira i dotadašnje prakse o zaljevu Neuma i Kleka kao „zatvorenog mora“. Od 1852. turske vlasti pokušavaju novu gradnju u Neumu, što je Austrija energično spriječila. Isto tako ni Turska nije dopuštala odgovarajuće popravke francuske ceste preko neumskoga područja.

Od polovice XIX. st. položaj Hrvata u Hercegovini neprekidno se pogoršava. Podizanju ustanka doprinijela je priprema Rusije za rat s Turskom 1874. godine, nakon čega i Austro-Ugarska čini prve poteze, a najvažniji je bio put cara Franje Josipa uz hercegovačku granicu. Nevolje su prisilile Hrvate donje Hercegovine na ustanak 19. lipnja 1875. godine. Turske „kordune“ u Neumu razoružao je Ivan (Iviša) Konjevod. „Za njima se odmetnu mnogo Neumljana i drugih seljana“.

Kad je Austro-Ugarska, pod pritiskom europskih država, dopustila iskrcavanje turskih vojnih trupa u Kleku, neumsko područje postaje jedno od većih žarišta sukoba. Ovdje se 4. kolovoza iskrcalo oko 1000 dobro naoružanih i opremljenih regularnih turskih vojnika, a u susret su im, oko Velike Gospe, pošle vojne formacije iz unutrašnjosti rušeći, pljačkajući i paleći čitavo područje od Hrasna do Neuma. Engles- ki dopisnik Stilman, prolazeći cestom kroz neumsko područje, piše da je vidio „pustoš Hercegovine, jer je svaka kuća pokraj puta bila spaljena“.
Ustanici su kasnije uspješno ometali dovoz svježih turskih snaga, a osobito se ističu bitke u Vranjevu Selu, Klepovici, Prapratnici i na Kolojanju. Putovanjem u Beč vojvoda Musić je izborio poseban status donje Hercegovine u ustanku te je ona praktično bila slobodni teritorij zvan Vojvodina Donja Hercegovina i kao takva dočekala je ulazak austro-ugarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine. Jedno do sjedišta vojvode Musića bio je i hercegovački dio Kleka. Musićeva vojska je odigrala osobito važnu ulogu prigodom oslobađanja Stoca i Trebinja.