Neum

Mletačko – turski ratovi

Od 1645. do 1669. bjesnio je krvavi Kandijski rat. God. 1651. doplovilo je u Neum i Bistrinu na 18 lađa oko 300 uskoka pod vodstvom harambaše Kulišića (na koga je uspomena Kulišića kamen pod današnjim hotelom „Neum“). Jedno izvješće u rimskom arhivu posebno naglašava stradanja 1645. godine kad su uskoci popalili naše područje, a narod spašavao goli život krijući se po pećinama. Biskup Scipion de Martinis se 1665. godine tuži da su mu hajduci u suradnji s Mlečanima posve uništili biskupiju.
I nakon mira nastavljaju se neprekidni uskočki prodori i stradanje pučanstva ovoga kraja sve do novoga, još krvavijega, Morejskoga ili Bečkog rata (1683/4. – 1699). U početku je glasoviti Nikola Nonković iz Broćanca, kao serdar nad 30 sela i zapovjednik nad više od 700 ljudi, uime velikog vezira držao stražu na Kamenicama protiv uskoka. Kad je 1687. general Cornaro došao s 4000 vojni- ka, pristade on uz Mlečane, što je izazvalo Turke da spale ovo područje.

Mlečani su osobito cijenili Nonkovićeve vojnike, koje su zvali „hrvatske jedinice“. Godine 1690./1691. je i oko 6000 Turaka opsjelo Smrdan u blizini Neuma, a obranilo ga je samo 57 branitelja. Nonkoviće Mlečani nagrađuju povjeravajući im svoje novoizgrađene kule u Slivnu i Kleku. Dubrovačka Republika se silno bojala sjedinjenja mletačkih posjeda u Neretvi i Boki dubrovačkim zaleđem, pa su uspjesi u spomenutim ratovanjima bili poništeni. Karlovačkim mirom iz 1699., područje Neuma i Kleka postaje tampon-zonom između Dubrovačke i Mletačke Republike „kopnom do mora“.

Godine 1714. izbio je opet rat između Mlečana i Turaka (Mali rat). Mlečani su ponovno oslobodili Zažablje i Popovo, ali su ih Požarevačkim mirom iz 1718. godine morali opet vratiti Turcima. Naše kopneno područje od tada ostaje trajna tampon-zona između Mlečana i Dubrovčana, a na moru je Turcima bilo zabranjeno „držanje i najmanjih barki i obavljanje bilokakve pomorske djelatnosti“.
Mlečani su u proteklima vremenima i na našem području podigli više utvrda. I danas je poprilično očuvana ona u Jazini. Stara utvrda u Hutovu je proširena i dobro utvrđena, dobivši izgled utvrđenoga grada. U grad se smjestila mletačka vojska. Don Jure Sunožić je predvodio misna slavlja.

Otpor Turcima

Turci su ovo područje više puta harali na poziv vojvode Sandalja i hercega Stjepana. Počevši od pada Bosne 1463. i 1464. godine pomalo trajno zauzimaju dio po dio Hercegovine. Osvajanja ipak nisu išla glatko, ušće Neretve i njegov okoliš s utvrdom Košem zauzimaju tek 1490. godine.
U prvim turskim dokumentima susrećemo spomen Kleka gdje je bila uspostavljena „Skela od Zažablja“ za sol i žito koja je svake godina izdavana u zakup. Ovoj se skeli gubi značenje domalo nakon pada Koša. U prvome turskom popisu pučanstva susrećemo neumska sela Radež, Bresticu, Moševiće, Dobrovo, Gradac, Žukovice, Drijen, Prapratnicu… s kršćanskim pučanstvom.
Dobar dio pučanstva je pred Turcima izbjegao na otoke i u druge još neosvojene krajeve. Teško se odmicalo od svojih domova vrteći se uz samu granicu i povremeno „uskačući“ do svojih negdašnjih ognjišta. Uskoro uskočki pokret razvija i trajne prodore na područje pod Turcima.
Zažablje, a posebno primorje područja Neuma, Kleka i Slivna, najizloženiji je kraj hajdučko-uskočkim upadima tijekom XVI. stoljeća.

Uskočki prodori osobito su bili krvavi za tzv. Dugoga rata (1593. – 1606.), kad se za pučanstvo Zažablja zauzimaju kod pape i bečkoga cara glasoviti hrvatski jezikoslovac biskup Faust Vrančić i splitski dominikanac Daniel, koji 1598. ovako piše papi o pučanstvu Zažablja: „Preblaženi Oče, (oni) su veoma dobri kršćani i drže pravu rimsku vjeru, a župnik im je jedan dubrovački svećenik jer oni graniče s Dubrovčanima, i kada vide nekog svećenika u svojoj mu se jednostavnosti skoro klanjaju…“ U ovom pismu izričito se spominju ova katolička naselja na širem neumskom području: Vidonje, Gradac, Broćanac, Prapratnica, Hutovo, Glumina, Zelenikovac, Hotanj, Radetići, Živa, Dubravica, Grabovica, Moševići, Kiševo, Brestica, Radež i Vranjevo Selo. Skupa s pučanstvom Popova, narod Zažablja se stavlja 1604. pod okrilje cara Rudolfa II. (1576. – 1612.) i zove ga, kao nositelja hrvatsko-ugarske krune, svojim „svijetlim kraljem“.

Neumsko područje kroz srednji vijek

Seobom naroda, osobito od konca VI. stoljeća, temelji- to su razorena sva naselja na ovim prostorima. Pretpovijesna i antička naselja očuvana su samo u manje ili više teško protumačivim toponimima: uz Neum i Polača, Kiševo, Neljetovlje, Malokrn, Glimač, Ho- tanj, Hutovo, Crkvice, Crkvina, Kapela i dr.

Hrvati su se doselili i na neumsko područje u prvoj polovici VII. stoljeća. Prema starim kronikama, nakon dolaska Hrvata Neum je bio u sastavu jedne od najslavnijih hrvatskih kneževina, Humske Zemlje, i to u njezinoj Žapskoj župi. Zahvaljujući činjenici što se biskupija Sarsenterensis spasila od propasti kojom joj je zaprijetila seoba naroda te svoje sjedište prenijela u Ston i tako se transformirala u stonsku i humsku biskupiju, Hrvati s ovoga prostora vrlo su rano došli u dodir s kršćanstvom.

Uspomena na razdoblje pokrštavanja Hrvata u ovome kraju moglo bi biti, primjerice, štovanje sv. Jurja na glavici poviše Brestice. Naime taj svetac zamjenjuje na nekim hrvatskim područjima starohrvatskoga boga groma Peruna, koji se štovao na vrhuncima. Njega u doba pokrštavanja u nekim krajevima nadomješta i sv. Ilija, primjerice vrh Žabe. Iz tog vremena vjerojatno potječe nekoliko malih crkvenih objekata: u Vranjevu Selu, na Brestici i na Crkvinama u Hutovu… Osobito je dragocjen križ s postoljem iz Vranjeva Sela, kakvi se u susjednoj Dalmaciji smještaju u razdoblje od VIII. do X. stoljeća. Isto tako i posvetna cigla s križem na Crkvinama u Hutovu. Oltarište i zidani oltar u temeljima staroga grada Hutova smješta se u šire razdoblje, sve do XI. stoljeća. Očuvani su i natpisi koji govore o srednjovjekovnom štovanju sv. Petra i sv. Barbare u Moševićima, te ruševine crkava u Dobrovu, Dubravici, Glumini i dr.

Ratovi koje je hrvatska država, sa svojim kneževinama, vodila s Bizantskim Carstvom i Mlečanima na moru te s Bugarima na kopnu, ostavili su tragove i na ovome području. I Srbi su prilično rano počeli pokazivati za- nimanje za širenje, osobito u drugoj polovici XII. st. kad veliki župan Nemanja širi srpsku državu i na pri- morske zemlje. Srpska vladavina nije bila ni stabilna ni dugotrajna. Opirala joj se stara humska vlastela uz pomoć hrvatskih velikaša pa i Dubrovnika, komu knez Andrija obećava “da ne pridemo na vas’ s vašim’ vragom’” misleći na srpskoga kralja. U povelji kneza Andrije susrećemo i potpis njegova velikaša Hrvatina Turbića, po komu vjerojatno nosi ime susjedno Tru- bino Brdo, ne odviše daleko od Neuma.
U Humskoj Zemlji neposredni gospodari bili su i Nelipići, podložnici bribirskih knezova. Godine 1304. hrvatski velikaš Mladen Šubić zove se: „Mladen drugi Hrvata i Bosne ban i zemlje Hum opći gospodar.“ Tu titulu nasljeđuje godine 1322. bosanski ban Stjepan II. Kotromanić: „Mi gospodin’ Stefan, po milosti Božioi ban’ Bosni i Usori i Soli i gospodin’ homskoi zemli…“ Otada je neumsko područje s čitavom Humskom Zemljom uglavnom u sastavu bosanske države. Dubrovčani koriste novonastalu političku nestabilnost te se uključuju u građanski rat u susjedstvu protiv Branivojevića (po kojima, kako misle neki, možda nosi ime Vranjevo Selo). Dobili su dobar dio njihovih posjeda te 1326. zauzeli poluotok Pelješac sa Stonom. Bosanski ban i car Dušan im to ozakoniše poveljama, uz veliku novčanu naknadu i jednom i drugom. Ban Stjepan je udao svoju sestru Katarinu za humskoga kneza Nikolu, da bi ga čvrsto vezao uza sebe. Nikolin sin na stećku ponosno ističe da je banov nećak.
Već se Nikolini sinovi Vladislav i Bogiša po njemu zovu Nikolići. Oni na grob roditeljima postaviše stećak koga su, nažalost, očuvani samo fragmenti koji jasno spominju samo Vladislava i majku mu Katarinu.
Na nadgrobniku Vladislavova sina Petra uklesan je uz natpis i grb Nikolića.

Nikolin sin Vladislav posljednji se put spominje 1363. godine. Njegovu suprugu Stanislavu s djecom Petrom, Vukoslavom (Vukosavom) i Milišom Dubrovčani 1392. primaju među svoje građane. Dubrovački kroničar Rastić (Resti) kaže za popovskoga kneza Vukoslava Nikolića da je godine 1396. poslao skupocjeno ljekovito vino ostrogonskom nad- biskupu, kad se ovaj razbolio u Dubrovniku dok je bio u pratnji kralja Sigismunda.
Godine 1399. kralj Ostoja, u nestašici novca, prodaje Dubrovčanima Primorje pa i dio Zažablja („giupa giapscho“), s čime se nije slagala domaća vlastela, osobito Vukoslav Nikolić. Da bi ga udobrovoljio da im i on potvrdi zemlje koje su im darovali „kralj i baroni Bosne“, dubrovački senat ga bogato obdaruje. Svoju vlast nad Primorjem utvrdiše Dubrovčani tek 1405. godine. Granica prođe užim neumskim područjem, dokumenti kažu da teče: „ot Kurila deri prijeko Imotice do sela, koe se imenuje Dlži“. Ta je granica označena uklesanim križevima u živu stijenu koji se i danas vide na području između Vranjeva Sela i Duži, nedaleko od Nikolića dvora.
Početkom XV. stoljeća uspostavljena je carina u Zablatku, na području Hutova. Na inzistiranje Dubrovčana ukinuo ju je kralj Ostoja 1418. godine. Osim naziva carske kućetine uspomenu na ovo razdoblje čuva i glasoviti Radovčev natpis koji se danas čuva u lapidariju pred župnom crkvom u Hutovu.

Veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić, tvorac buduće Hercegovine, koristi dinastičke sukobe na bosanskom kraljevskom dvoru a osobito Turke da posve ovlada humskom vlastelom. U borbu uvlači i Nikoliće pa je tako knez Vukoslav poginuo 1403. u bitci u Stonu. Dubrovčanima je očito bio poznat nezavidan položaj Nikolića pa je Vijeće umoljenih dopustilo njegovu sinu Grguru da mu na grobu u Stonu postavi ploču (stećak). Grgur je 1426. od Dubrovčana tražio zidare da mu sagrade crkvu. Vjerojatno je to grudina uz nekropolu koju puk zove Kapela.
O Vladislavovu sinu Petru, čiji se nadgrobni natpis nalazi u Vranjevu Selu, najmanje se zna. Miliša 1415. moli Dubrovčane da se pred Turcima skloni na njihov teritorij. Dubrovčani daju dozvolu 1435. godine „udovici Miliše Nikolića“ da se može skloniti na njihov teritorij. Šireći svoju apsolutnu vlast Humskom Zemljom, vojvoda Sandalj nije prezao ni pred čim. Grgur se pokušava riješiti Sandaljeva gospodstva, što je bilo vrlo opasno jer se Sandalj nije susprezao pozvati u pomoć i Turke. Građanskim ratom u Bosni od 1418. do 1421. Grgur je pao u nemilost i sklanja užu obitelj na području Dubrovnika. Dubrovčani ga kasnije pomiriše sa Sandaljom. Po dubrovačkom svjedočanstvu, Sandaljevi pristaše „i s njimi Turci… potrše dole Slivno i staše na medji našoj u primorju“, što se odnosi na Nikolića posjede.
Po Sandaljevoj smrti godine 1435., vlastela se ne usuđuje oprijeti ni njegovu sinovcu hercegu Stjepanu. U metežu i u strahu od Turaka, koje je Stjepan pozvao u pomoć, opet je Grgur tražio utočište u Dubrovniku. Njegovi sinovi su Vuk i Vukašin. Vukašina su Mlečani u ratu s hercegom zarobili kod Skadra 1442. godine. Iz ropstva se, uz pomoć Dubrovčana, otkupio.
Pod pritiskom hercega Stjepana Nikolići gube svoju staru slavu, a osobito dolaskom Turaka. Osim Vukoslavića (Vukosavići) korijene od Nikolića vjerojatno vuku i neke grane roda Grgurevići. Milišiće susrećemo u Popovu, a špilja Milišića peć u Žabi potvrđuje predaju da su se Bronzići odnosno Burđelezi a današnji Obadi, doista prezivali Milišići. Ipak, nismo sigurni koliko ih se može vezati uz kneza Milišu. Također se ne može dokučiti imaju li kakvu krvnu vezu s Nikolićima preko prezimena Grgurević i glasoviti Šimraci, čije stare dvore nalazimo u Vranjevu Selu.

Doba Rimljana

Konačnim porazom Delmata u borbi s Rimljanima 9. god. poslije Krista utvrdila se rimska vlast i nad drugim ilirskim plemenima. Zavladao je tzv. rimski mir (pax Romana). Rims- ka vojska je kroz ove krajeve uzduž i poprijeko izgradila brojne ceste kojima su, osim vojske, promarširali i brojni trgovci donoseći ne samo trgovačku robu nego i uljudbu svake vrste. Materijalni ostatci svjedoče da su vjerojatno tada postupno nastale brojne naseobine: Zaradež, Radež, Neljetovlje, naseobine na užem neumskom području, Vranjevo Selo, Moševići, Gradac, Broćanac, Prapratnica, Hutovo… Ova je naselja povezivao putni pravac od Neuma prema unutrašnjosti. Na antičkoj mapi zvanoj Tabula Peuentigeriana ucrtan je najstariji putni pravac, koji je dijelom išao i preko područja koje pripada Neumu.

Osobito značajno naselje razvilo se na području Vran- jeva Sela, kako svjedoče brojni vrijedni ostatci materijalne kulture iz raznih razdoblja rimskoga doba. Nadgrobni natpis D. M. / M. VLPUS / / SEVERVS / SE VIVO SI / BI ET SUIS / FE iz Vranjeva Sela ušao je i u svjetsku zbirku Corpus iscriptionum latinarum. U Vranjevu Selu je davno pronađena kamena ostava za pepeo, kamena posuda, zatim ulomci crijepa sa žigom VVARIS i SARPIS. Ustanovljeni su temeljiviše antičkih građevina koje svjedoče bar o dvije faze gradnje: starijoj (I. – III. st. po Kristu) i mlađoj (IV. – V. st.). Dragocjen je kameni stup s križem iz nedovoljno proučene kasnoantičke bazilike (V. – VI. st.). I na području samoga Neuma postoje nalazi iz rimskoga doba. Uz brojne ostatke amfora, u ulici Kralja Tomislava još postoje uzidani ostatci nadgrobnoga natpisa, od koga se može pročitati samo početak (D. M.), zatim novčić cara Septimija Severa i dr.

Naselje u rimsko doba (I. – III. st. poslije Krista) post- ojalo je i na Radežu na lokalitetima Vrtovi i Zaradež (Šimrakove Kućetine). Uz ostatke zidova, osobito je važan natpis na opeci Ti. C(laudi Pans) ili: Ti. C(l. Caes. Pans.). Naselje se datira u I. – III. st. Rimsko naselje u Vranjevu Selu i Neumu arheolozi su poistovjećivali s više poznatih postaja s antičkih karata: Ad Turres, Diluntum… Samo ime Neuma predhrvatskoga je postanka i najradije bismo ga poistovjetili s municipijem „Neuense“ čiju baziliku, uz one u municipijima „Stantino“ (Ston) i “Dellontino” (potvrđen na Trebinji), saborski oci dodjeljuju u Saloni 533. godine biskupiji Sarsenterensis, koja se sterala istočnom Hercegovinom i imala sjedište u Stocu. To bi onda bio prvi spomen Neuma, a značenje bi mu bilo „Novi“. Naziv je mogao nastati i od drugih termina: na grčkom npr. nemos označava krševiti brdski polušumoviti pašnjak, što odgovara području Neuma, itd. Ime se susreće i u jednome dubrovačkom dokumentu koji govori o „neumskom putu“. Inače se današnje selo Neum spominje u crkvenim knjigama tek iza 1800. godine.

Vrijeme Ilira i helenizam

Ostatci helenističke kulture govore da je i Neum trajno bio dio kulturne sfere jadranske obale. Ovuda je prolazilo više putnih pravaca koji su povezivali onodobna europska kulturna središta sjevera i juga, istoka i zapada. Već od pretpovijesti ovuda je išao vrlo značajan put iz doline Neretve prema istoku, a isto tako i od neumske obale prema unutrašnjosti, preko Graca i Hutova. Brojne uvale na neumskoj, lako pristupačnoj obali, služile se kao prirodne lučice, o čemu svjedoče nalazi amfora u podmorju. Tko su bili prvi stanovnici užega i širega neumskog područja, o tome nam povijesna znanost pruža neke podatke. Još u drugom tisućljeću prije Krista, u velikim seobama stigli su i na ovo područje Indoeuropljani. Njihovim miješanjem sa zatečenim stanovnicima stvarao se i ovdje novi etnički supstrat na koga će već antički pisci proširiti ilirsko ime, razlikujući ih od „pravih Ilira“ koji su živjeli južno od Drima. Pseudo-Skylakovo djelo Periplus, pisano sredinom IV. st. prije Krista, kaže za pučanstvo uz donji tok Neretve: „Ovi Iliri su iz plemena Manijaca…” Po njima se Pelješki pa i Neumski kanal zvao Manijsko more.

Na prostorima od Neretve prema Boki i sjeverno bar do Popovskog polja, povijesna znanost, na temelju drugih izvora, smješta drevno pleme Plereja. Njima se pripisuje prva prava kultivacija ovoga područja. Strabon, u I. st. prije Krista, na širem području smješta uz Plereje i Ardijeje (koje su Kelti u IV. stoljeću prije Krista potisnuli preko Neretve) i Daorze: „Zatim je rijeka Naron i oko nje Daorizoi i Ardiaioi i Pleraioi kojima je blizu otok nazvan Crna Korkira (Korčula)… a Ardiaioima Faros…” Ilirska plemena stvarala su svoje države, zapravo saveze plemena. Poznato je petnaestak vladara, od kojih je znatan broj bio iz plemena Ardijeja. Od njih je, svakako, najslavnija bila kraljica Teuta. Iz grčkih kolonija s obale i otoka, a osobito iz susjedne velike Narone, prodirala je onodobna mediteranska kultura i na ovo područje. O tome svjedoče brojni ostatci iz toga razdoblja. U tom pogledu vrlo je vrijedno novo nalazište na Vidića guvnu u Vranjevu Selu, koje upečatljivo potvrđuje tu iliro-grčku kulturnu sferu. Osobito su vrijedne dvije vojničke kacige, nekoliko kopalja, ali i drugi brojni ostatci (omega-igle, fibule, ukrasi, bogata keramika…) koje arheolozi smještaju na prijelazu iz V. u IV. stoljeće prije Krista.

Neobuzdana ratoborna ilirska krv narušavala je miran suživot na Jadranu te ometala nesmetanu onodobnu mediteransku trgovinu. To dovodi do brojnih ratova s kolonijama na obali i otocima, koje pozivaju u pomoć Rimljane. Za naše Ardijeje i Plereje osobito je bio sudbonosan tzv. drugi ilirsko-rimski rat 135. god. prije Krista. Tada je rimski konzul Servije Fulvije Flak došao s 10 000 pješaka i 3000 konjanika i temeljito potukao Ardijeje. Preselio ih je nekamo u unutrašnjost te im se, kao i Plerejima, gubi svaki trag. Možemo pretpostaviti da su upravo u ovim ratovima porušene i spaljene mnoge naše gradine. Među prvim područjima na istočnoj obali Jadrana kojim su Rimljani ovladali već 135. godine prije Krista bilo je i neumsko područje. Vjerojatno je u doba spomenutih ratova neumsko područje pripalo rimskim saveznicima, plemenu Daorza, čiji se glavni grad na Ošanićima, poviše Stoca, vjerojatno zvao Daorzon. Za njih kažu stari pisci da su, s ostalim plemenima koja su u ratu stala na stranu Rima, postali „immunes“, nagrađeni i privilegirani. To ih onda dovodi do sukoba s moćnim Delmatima koji su ih, osobito 45. do 49. godine prije Krista, temeljito opustošili.

Pretpovijest

Sjekira od grubo obrađenog domaćeg kamena

Blaga mediteranska klima „okitila“ je neumsko područje vječnim zelenilom. Bogatu i raznoliku floru pratila je i bogata fauna. Bogatstvo svakojake divljači, dostatne količine vode, osobito u Blacima, kao i bogatstvo života čistoga neumskog podmorja, privukli su čovjeka da se na ovim prostorima nastani već u starome kamenom dobu – paleolitiku (do 10 000 godina prije Krista). Pravo bogatstvo (još i danas neistraženih) krških špilja na neumskome širem području pružalo mu je sigurno prebivalište. O svemu tome svjedoče nalazi grubo obrađenoga kamenog oruđa, osobito s područja Moševića i Graca.

BABIN DO: igla od kosti Nalazi iz mlađega kamenog doba – neolitika (do 3500 go- dina prije Krista) još su bogatiji, kako svjedoče brojni nalazi brižno obrađenoga kamenog oruđa i oružja iz šire neumske okolice, danas pohranjeni uglavnom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

 

 

GRADAC: Čekić iz neolitika (Zemaljski Muzej) Specifična keramika iz brončanoga doba (1800 do 1000 go- dina prije Krista) nalazi se na užem području Neuma, ali i u čitavome neumskom kraju. Ostatci kulture iz brončanoga i željeznog doba doista su bogati. Prije svega, čitavo neumsko područje upravo je „posuto“ brojnim gomilama različite pro- venijencije i karaktera. One prate sve moguće putove kroz ovo teško prohodno krško područje, ures su mnogih brdskih vrhunaca, a kao grobne piramide ovoga područja nalazimo ih velik broj i u ravnicama.

Do sada je poznato na stotine pretpovijesnih naselja na području neumske općine, među kojima su brojne gradine koje prkose vremenu s naših visova. Ističu se gradina na Osoju, Vukovu klancu, Brestici, Kiševu, Gracu (osobito Malokrn), Hutovska gradina, Previšićka gradina, Trovrha, Basarića gradina, Kolojanj i druge. Sve su neumske gradine posute raznolikom keramikom, a brojni su i nalazi ručnih kamenih mlinova, omega-igala, fibula i drugih karakterističnih nalaza iz toga doba.

VRANJEVO SELO: Prethistorijska “omega igla” HUTOVO, Lapidarij (lapidarium) Prethistorijska stupa

 

 

 

 

 

 

 

HUTOVO , DUŽI: Prethistorijski ručni mlin