Povijest

Domovinski rat

Godina 1991. i 1992. bile su najteže godine u povijesti Neuma. To su godine rata i velikih povijesnih obrata i događaja. Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, 18. studenoga 1990., vlast su dobile tri nacionalne stranke (muslimanska: SDA, srpska: SDS i hrvatska: HDZ), ali su razlike u njihovim programima bile tako očigledne. U početku se borba vodila političkim metodama i sredstvima, ali je sve bliže bilo ratno rješenje. U rujnu 1991. vojno i političko vodstvo Srbije i JNA otpočeli su realizaciju projekta velike Srbije, a sastavni dio toga plana bila je okupacija juga Hrvatske i granica na rijeci Neretvi. Događaji u Hrvatskoj već su imali svoje odjeke u BiH. S vojnoga gledišta, neumski prostor je značajna cjelina s donjoneretvanskim i dubrovačkim prostorom. Dok se mjesecima vodio rat u Hrvatskoj i nakon što su potpuno stradala hrvatska sela općine Ravno u Hercegovini, republička vlast Bosne i Hercegovine šuti ili zauzima poguban stav: „To nije naš rat!“

Prostor BiH u jugoistočnoj Hercegovini koristi se za napad na hrvatski Dubrovnik, koji se ubrzo našao u potpunom okruženju i s kopna i s mora. Neum se našao na glavnom pravcu prodora srpsko-crnogorske vojske ka hrvatskoj luci Ploče, a samim tim i zadnja crta obrane hrvatskoj vojsci za grad Metković. To je surova jesen 1991. godine s mirisom krvi, baruta, paleži i smrti. Sve se treslo i drhtalo pred strahotama koje se spremaju. Provala rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore dočekala je Neum razoružan i u kaosu (10. rujna 1991. JNA je oduzela oružje tadašnje Teritorijalne obrane Neum iz skladišta u Gabeli i Tasovčićima kod Čapljine). Trebalo je braniti svoj dom, svoje dijete, svoju kuću, svoje polje, a pomoći niotkud. Jugoslavenska armija počinje agresiju kao borbu za opstanak Jugoslavije, ali praktično postaje njezin razbijač. Političko vodstvo i narod Neuma dovedeni su u poziciju sami se pobrinuti za svoju budućnost. Odluka je bila – braniti se!

Svi politički i vojni procesi snažno su se reflektirali na uskome prostoru Neuma. Tu se treba odigrati glavni obračun srpskih napadača i hrvatskih snaga koje brane dolinu Neretve. Početak Domovinskog rata za hrvatski narod u BiH je rujan – listopad 1991. Suvišna je dvojba koja i danas dijeli javnost u BiH, koji događaj držati početkom velikosrpske agresije na BiH. Kronologija ratnih događanja :

– 27. srpnja 1991. počele su se organizirati seoske straže na terenu općine Neum.
– 28. kolovoza 1991. utemeljen je Krizni stožer općine Neum.
– 30. kolovoza 1991. ophodnje (patrole) općinske policije pojačane su pričuvnim policajcima.
– 18. rujna 1991. izvršena je prva javna mobilizacija u BiH: dva voda pričuvne policije Neum razmještena su u rajonu Stolovima, 35 km od Neuma, važnom prijevoju– platou (n/v 424 m) na samoj granici općina Neum i Stolac i križanju putova prema visoravni G. Hrasno (s koje se kontrolira zapadni dio Popova polja) te jugozapadno k Neumu i Metkoviću, i preuzela kontrolu sjeverne granice općine Neum.
– od 18. do 23. rujna 1991. preko Stolova u Neum pristiže prvi val izbjeglica iz Stoca i Dubrava.
– 22. rujna 1991. imenovano je Zapovjedništvo ob- rane Neuma.
– 1. listopada 1991. prvi borbeni okršaj rezervista JNA i hrvatske vojske na dubrovačkom ratištu i težak poraz JNA kod Čepikuća, uz samu granicu.
– 1. listopada 1991. prema Neumu, bježeći ispred JNA, pristižu izbjeglice iz Popova polja.
– 1. listopada 1991. zrakoplovi JNA prvi put raketiraju i tuku strojnicama prometnice u Neumu.
– 4. listopada 1991. u grad Neum pristiže oko 200 izbjeglica od susjednoga Slanog i Dubrovačkog primorja
– 5. i 6. listopada 1991. JNA i crnogorski rezervisti sustavno ruše Ravno, selo istočno od Neuma.
– 6. listopada 1991. postrojbe JNA počele su topništvom gađati selo Gluminu.
– 14. listopada 1991. na prostor općine Neum dolaze promatrači Europske zajednice; psihoza rata ovladala neumskim pukom, čitavo područje trpi i proživljava teške dane u snažnom strahu jer je na pravcu glavnog napada.
– 15. listopada 1991. granatirano je selo Drijen.
– 2. studenoga 1991., pri izvršenju borbenoga zadatka za trajanja raketiranja zrakoplova JNA, kod sela Drijena poginuo Ante Babić, vojnik iz Graca (pok. Ante je prvi poginuli vojnik u BiH u Domovinskom ratu).
– 6. studenoga 1991. postrojbe JNA ulaze u susjedna sela Turkoviće, Zagorac i Pećinu, pa su branitelji Neuma aktivirali tzv. „mali špreng“ u rajonu Stožine, na granici općine u Popovu polju, na putu Ravno – Hutovo; bilo je to prvo uspješno zaustavljanje napada JNA u BiH.
– 7. studenoga 1991. zrakoplov JNA u rajonu Klepovica kod Moševića raketirao autobus pun putnika; nije bilo poginulih, a autobus je oštećen.
– 10. studenoga 1991. JNA i rezervisti okupirali neumsko selo Dobri Do i u dva dana ga opljačkali.
– 18. studenoga 1991. u rajonu bivše željezničke postaje Zelenikovac, aktiviranjem tzv. „velikoga šprenga“ branitelji su zaustavili prodor tenkova ispred sela Hutova.
– 24. studenoga 1991. Krizni stožer općine Neum proglasio opću mobilizaciju.
– 6. prosinca 1991., nakon višekratnih pregovora vodstva Neuma i napadača, dogovoreno je da neumska policija preuzme kontrolu Dobroga Dola kao tampon-crtu, pa se rezervisti povlače iz sela, ali će ga ponovno okupirati 31. prosinca 1991.
– 11. veljače 1992. održani su posljednji pregovori jer JNA počinje veliku ofenzivu za konačno zauzimanje lijeve strane rijeke Neretve.
– 21. ožujka 1992. počinje sustavno i svakidašnje topničko granatiranje svih sela i samoga grada Neuma i bombardiranje avijacijom; velike su materijalne štete.
– 4. travnja 1992. civilna zaštita Neuma evakuira civilno pučanstvo na hrvatske otoke Korčulu, Hvar, Brač i u Makarsko primorje, a stočni fond je izmješten u brdski kraj zapadno od Metkovića.
– 10. travnja 1992. počinje opći napad JNA i srpskih rezervista na području jugoistočne Hercegovine. Neum je napadnut na četiri pravca: sjeverno Stolac – Drenovac – Hrasno; južno zahvatom Jadranske ma- gistrale Doli – Bistrina – Neum, te međupravcima Popovo polje – Hutovo i Trnovica – Drijen – Gradac. Tenkovi JNA prodiru na prijevoj Stolovi, branitelji Neuma pružaju grčevit otpor, uz velike žrtve. U trodnevnoj borbi uništeno je više napadačkih tenkova, a Stolovi su obranjeni. Stolovi su ključ obrane doline Neretve.
– 24. travnja 1992. okupirano je selo Drijen i prijetila je opasnost rasijecanja neumskoga teritorija; počinje sustavno rušenje sela.
– 5. svibnja 1992. počinje protuudar branitelja Neuma, a hrvatska vojska s prostora Neuma počinje deblokadu Dubrovnika.
– 6. svibnja 1992. oslobođeno je selo Drijen, zatečeno je potpuno porušeno.
– 7. svibnja 1992. zrakoplov JNA raketirao župnu crkvu u Gracu, pri čemu se krov crkve zapalio i potpuno urušio. Protuzračna obrana u širem prostoru Neuma srušila je tih dana pet zrakoplova i jedan helikopter JNA.
– 10. svibnja 1992. u dva vala zrakoplovi JNA napali su samo središte grada Neuma i bombama „krmačama“ oštetili dva hotela i više zgrada.
– od 1. kolovoza 1992. na neumskome užem području je relativno zatišje. Intenzivno se obnavljaju porušeni stambeni i gospodarski objekti. Karitas, kao vodeća humanitarna organizacija, prednjači u pomoći, a Svjetski luteranski savez pruža znatnu pomoć u građevinskom materijalu.
– 14. rujna 1992. u još nedovršenoj župnoj crkvi Gospe od Zdravlja u Neumu (jer je Mostar u tom vremenu pravo ratno žarište) posvećen je mons. dr. Ratko Perić za mostarsko-duvanjskog biskupa.
– 1992/93. i 1993./94. Mostarsko sveučilište izmješteno je iz ratnog Mostara u Neum. U hotelu „Neum“ organiziran je smještaj studentima i profesorima te redovita predavanja.
– 19. travnja 1993. u Neumu je počela s radom postaja granične policije.
– 1. studenoga 1993. u Neumu su počela raditi dva carinska prijelaza prema Hrvatskoj, u Kleku i na Kamenicama.
– 1. studenoga 1993. u Neumu je organizirano prihvatilište i rehabilitacijski centar za ranjene i oboljele pripadnika HVO-a iz Srednje Bosne.
– 21. studenoga 1995. u američkoj vojnoj bazi u Daytonu potpisan je, pod američkim pritiskom, nametnuti mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH i definiran ustroj države, po kojem Neum pripada entitetu Federacija Bosne i Hercegovine u državi Bosni i Hercegovini.

Rat u Neumu od 1991. do 1995. znatno je usporio gospodarski razvoj, uništio mnoga materijalna dobra i iscrpio ljudski potencijal angažiranjem preko 900 ljudi u borbenom sastavu (policijske postrojbe i bojna „Neum“ HVO-a). Poginulo je i od posljedica rata umrlo 37 vojnika, a na desetke je ranjenih i oboljelih.

Neumsko područje u doba Kraljevine SHS i Jugoslavije

Znatan dio mladih ljudi s ovoga područja izgubio je život u Prvome svjetskom ratu, po raznim ratištima. A uklapanjem ovoga područja u civilizacijski zaos- talu novu državu – Kraljevinu SHS, pa Jugoslaviju – ono polagano stagnira na svim područjima. Tu promjenu posebno osjeća hrvatski katolički živalj. Država je prema njemu u praksi bila neprijateljski raspoložena i težila je njegovu uništenju. Nove vlasti pokušale su i s onim najgorim: zatrijeti hrvatsko ime na ovim prostorima! Ekonomsko zapostavljanje Hrvata na ovome području bila je trajna praksa te države. Pri zapošljavanju na važnijim radnim mjestima (željeznička pruga i ustanove) forsirani su Srbi i Crnogorci, premda su u stručnoj spremi daleko zaostajali za domaćim hrvatskim katoličkim življem. Naše se ljude, naprotiv, želi iskorijeniti iz svoga zavičaja, nudi im se radno mjesto u dalekim i najpasivnijim krajevima Srbije, Sandžaka, Kosova… Ako je nekoga od Srba zanimalo neko radno mjesto na kome je Hrvat, bez ikakvih posljedica bi organizirao noćno ubojstvo i domalo zaposjeo njegovo radno mjesto.

Posebno se pazilo na školstvo: u rujnu 1932. otvorena je u Hutovu škola za Hutovo, Prapratnicu, Zelenikovce i Previš. Za prvoga učitelja postavljen je musliman, iako je od pedeset petero djece bilo samo dvoje ili troje muslimana, od nametnutih službenika. Župnik don Mitar je u kronici tugaljivo zapisao: „Eto na Neumu je učitelj rišćanin Janko Marić a u Hutovu musliman Muhamed Patković“, a domalo i u Gracu učiteljica pravoslavka Milka Polić.
S pljačkanjem bogatijih Hrvata u novoj državi nastavlja se s manje smetnji. Žandari, koje država postavlja i nacionalno po svom receptu bira da „utvrđuju“ novu državu, u tom su pogledu „nemoćni“, a vrlo su uspješni u hvatanju, mučenju, globljenju i zatvaranju Hrvata za pjesmu, riječ, kilo duhana… Treba istaknuti i obvezno slavljenje srpskih vjerskih i crkvenih blag- dana, kojima država posvećuje mnogo pozornosti pa makar pravoslavnih u nekome mjestu bilo i neznatno.

Hrvatsko pučanstvo i u ovim krajevima korjenito se okreće protiv nove vlasti nanoseći joj štetu gdje god i kako god to budu dopuštale mogućnosti. Posebno se to izražava nakon ubojstva Stjepana Radića, te u pritajenom radovanju i slavljenju prigodom pogibije kralja u Marseillu. Na izborima 1938. pučanstvo ovoga kraja listom se opredjeljuje za HSS i dr. Mačeka. U vrijeme Kraljevine SHS i tzv. stare Jugoslavije,dogodili su se, ipak, i neki nužni pomaci naprijed na ovom području.
God. 1924. u Hutovu je obnovljena općina s bilježnikom i kasom. Od izbora 1928. u tu općinu su uklopljene čitave župe Gradac i Donje Hrasno. Uspostava Banovine Hrvatske, u koju je ovo područje uklopljeno, pružila je nadu hrvatskom življu da će izboriti svoju ravnopravnost i slobodu.

Tijekom rata pučanstvo neumskoga područja, sve do željezničke pruge, nije bježalo, a hrašnjanska sela temeljito su poharana i pretrpjela mnoge zločine. Koncem rata čitavo je neumsko područje postalo poprištem žestokih borbi, posebno za Hutovo, Gradac i strateški vrlo važan Vukov klanac. Najviše Hrvata sa širega i užega neumskog područja stradalo je u poslijeratnim progonima i teroru. Ti- jekom Drugoga svjetskog rata i neposredno u poraću stradalo je 89 osoba. Na području Graca i sela koja mu gravitiraju (župa Gradac) stradalo je 174, na području Hutova i sela koja mu gravitiraju (današnja župa Hutovo) 201, na području hrašnjanskih sela koja pripadaju općini Neum čak 487 osoba.
Treba osobito naglasiti da je i preko neumskoga područja prolazila jedna grana velikoga križnog puta hrvatskoga naroda. Mostar je u isto vrijeme bio i jedno od raskrižja na križnom putu. Odatle su kretale kolone zarobljenika u nekoliko pravaca – jedan od njih išao je vlakovima (u vagonima za stoku, zaključanim katancima) preko Hutova i Ravnog, prema Trebinju i dalje na istok – i slijevali su se u popovsko-trebinjsko-bilećko područje te krajeve Crne Gore.
Stolac je također bio područje velikih stratišta Hr- vata u poraću i jedno od raskrižja križnoga puta. O onima koji su otišli u čisto srpska područja koritom Bregave preko Berkovića (Dabra), pa i o onima koji su poslani u pravcu Ljubinja, vrlo se malo znade. Najkrvavija stolačka stradanja ipak su djelo zloglasnoga stolačkoga poratnog „suda“. U njemu su dobrim dijelom sjedili renomirani ratni zločinci ovoga kraja, kako Srbi tako i muslimani, kojima je prva briga i morala biti likvidacija svih onih koji su mogli nešto znati o njihovim zločinima! Svezane zarobljenike trpali su u zgrade „Gruntovnicu“ i „Doganu“, odakle su ih samo provodili preko „suda“ do stratišta.

U neposrednom poraću neko je vrijeme umalo nad cjelokupnim hrvatskim pučanstvom bdjela mora sumnjičenja i straha od „suda“ jer se nije moglo računati na pravo i pravdu. Tako će, praktično, veliki dio narodnog bića ostati izvan zakonske zaštite u svakom smislu. Nad njima će, ne samo organi te „narodne“ vlasti, nego i srpski i muslimanski civili nekažnjeno vršiti zločine jednake onima tijekom samoga rata!

Najkrvavija otvorena zlodjela počinili su tzv. terenci. Njihove jedinice preplavile su hrvatska sela i krajeve u potrazi za škriparima. To im je bila prava prigoda i opravdanje za nastavak terora nad hrvatskim selima i ubijanja bez suda. Od prvih poratnih godina pa, možemo slobodno reći, do propasti komunističke Jugoslavije, Hrvatima se trajno prišivala navodna genocidnost u ratu, a druga dva naroda uživala su plodove svoga pristanka uz „revoluciju“. To se primjenjivalo u zapošljavanju, upisivanju na studije, stipendiranju đaka i studenata, pri vaganju duhana, probijanju i kasnije asfaltiranju put- ova, elektrifikaciji, uvođenju telefona, premještanju mjesnih ureda…, a posebno u politici. Nesklonost komunističke države prema Hrvatima na ovome području očitovala se osobito pri stvaran- ju Neuma i njegove općine.
Neumskom pučanstvu oduzimalo se zemljište, bez adekvatnih naknada, i dijeljeno za izgradnju vikendica i kuća pripadnicima drugih nacionalnosti. Hrvate se zaobilazilo, s jasnom namjerom da se ovdje stvori jedan nehrvatski grad. U tome su dobro surađivale vlasti iz Sarajeva i Beograda.

Od Požarevačkog mira 1718. do Berlinskog kongresa 1878.

Vraćanjem neumskoga područja Turcima, oni u Neumu postavljaju manju vojnu jedinicu. Isto tako posto- jala je vojna jedinica i u tvrđavi Hutovo.
U sukobu među braćom Rizvanbegovićima, Mehmedbeg, polubrat glasovitoga Ali-paše Rizvanbegovića, poznatiji pod nazivom Hadži-beg, uspostavio je u Hutovu posebnu kapetaniju. Neobuzdan i divljačke naravi, ostavio je najgoru uspomenu u ovim krajevima. U građanskom ratu u Bosni i Hercegovini, uz pomoć Napoleonovih vojnika, opredijelio se protiv brata Ali-paše te u jednom sukobu izgubio život. Poslije njega gasi se Hutovska kapetanija, a Turci i dalje u ovom utvrđenju drže manje vojne posade.

O patnjama puka u našem kraju piše don Andrija Maslać godine 1820.: „Nije moguće ispisati progonstva i zulume koji mih podnosimo u oviem tužniem stranama od nevjernije turaka…“ U maticama umrlih župe Gradac, za više upisa mladih ljudi stoji da su stradali u borbi i pokopani kod tvrđave u Hutovu. Poslije „utrnuća“ Hutovske kapetanije neumsko područje je opet u sastavu stolačke. Ovo razdoblje obilježeno je dolaskom isusovačkih misionara na ovo područje koji i ovdje, kao i svugdje, nastoje organizirati školstvo. Centar njihove hercegovačke misije bila je župa Gradac. Tako su oni u Gracu godine 1847. otvorili prvu pravu školsku ustanovu na ovim prostorima, po uzoru na ostale isusovačke kolegije u svijetu. Na žalost, ni škola ni misija nisu bili duga vijeka. Ipak, dali su temelje nekolicini naših intelektualaca.

Padom Mletačke i Dubrovačke Republike i prelaskom i jednoga i drugoga područja u ruke Francuza, a kasnije Austrije, stari status Kleka postao je besmislen. Turci zato uopće ne reagiraju na francusku izgradnju ceste ovim područjem i na nesmetani protok robe i ljudi tim putem. Europske države, osobito od 1830. godine, žele područje Neuma i Kleka iskoristiti za sukobe Austrije s Turskom. Osobito su enklave Klek i Sutorinu nastojale iskoristiti Engleska i Francuska da bi tu utvrdile svoju luku za trgovinu s Turskom, čemu se Austrija energično opire držeći se odredaba Karlovačkoga i Požarevačkog mira i dotadašnje prakse o zaljevu Neuma i Kleka kao „zatvorenog mora“. Od 1852. turske vlasti pokušavaju novu gradnju u Neumu, što je Austrija energično spriječila. Isto tako ni Turska nije dopuštala odgovarajuće popravke francuske ceste preko neumskoga područja.

Od polovice XIX. st. položaj Hrvata u Hercegovini neprekidno se pogoršava. Podizanju ustanka doprinijela je priprema Rusije za rat s Turskom 1874. godine, nakon čega i Austro-Ugarska čini prve poteze, a najvažniji je bio put cara Franje Josipa uz hercegovačku granicu. Nevolje su prisilile Hrvate donje Hercegovine na ustanak 19. lipnja 1875. godine. Turske „kordune“ u Neumu razoružao je Ivan (Iviša) Konjevod. „Za njima se odmetnu mnogo Neumljana i drugih seljana“.

Kad je Austro-Ugarska, pod pritiskom europskih država, dopustila iskrcavanje turskih vojnih trupa u Kleku, neumsko područje postaje jedno od većih žarišta sukoba. Ovdje se 4. kolovoza iskrcalo oko 1000 dobro naoružanih i opremljenih regularnih turskih vojnika, a u susret su im, oko Velike Gospe, pošle vojne formacije iz unutrašnjosti rušeći, pljačkajući i paleći čitavo područje od Hrasna do Neuma. Engles- ki dopisnik Stilman, prolazeći cestom kroz neumsko područje, piše da je vidio „pustoš Hercegovine, jer je svaka kuća pokraj puta bila spaljena“.
Ustanici su kasnije uspješno ometali dovoz svježih turskih snaga, a osobito se ističu bitke u Vranjevu Selu, Klepovici, Prapratnici i na Kolojanju. Putovanjem u Beč vojvoda Musić je izborio poseban status donje Hercegovine u ustanku te je ona praktično bila slobodni teritorij zvan Vojvodina Donja Hercegovina i kao takva dočekala je ulazak austro-ugarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine. Jedno do sjedišta vojvode Musića bio je i hercegovački dio Kleka. Musićeva vojska je odigrala osobito važnu ulogu prigodom oslobađanja Stoca i Trebinja.

Mletačko – turski ratovi

Od 1645. do 1669. bjesnio je krvavi Kandijski rat. God. 1651. doplovilo je u Neum i Bistrinu na 18 lađa oko 300 uskoka pod vodstvom harambaše Kulišića (na koga je uspomena Kulišića kamen pod današnjim hotelom „Neum“). Jedno izvješće u rimskom arhivu posebno naglašava stradanja 1645. godine kad su uskoci popalili naše područje, a narod spašavao goli život krijući se po pećinama. Biskup Scipion de Martinis se 1665. godine tuži da su mu hajduci u suradnji s Mlečanima posve uništili biskupiju.
I nakon mira nastavljaju se neprekidni uskočki prodori i stradanje pučanstva ovoga kraja sve do novoga, još krvavijega, Morejskoga ili Bečkog rata (1683/4. – 1699). U početku je glasoviti Nikola Nonković iz Broćanca, kao serdar nad 30 sela i zapovjednik nad više od 700 ljudi, uime velikog vezira držao stražu na Kamenicama protiv uskoka. Kad je 1687. general Cornaro došao s 4000 vojni- ka, pristade on uz Mlečane, što je izazvalo Turke da spale ovo područje.

Mlečani su osobito cijenili Nonkovićeve vojnike, koje su zvali „hrvatske jedinice“. Godine 1690./1691. je i oko 6000 Turaka opsjelo Smrdan u blizini Neuma, a obranilo ga je samo 57 branitelja. Nonkoviće Mlečani nagrađuju povjeravajući im svoje novoizgrađene kule u Slivnu i Kleku. Dubrovačka Republika se silno bojala sjedinjenja mletačkih posjeda u Neretvi i Boki dubrovačkim zaleđem, pa su uspjesi u spomenutim ratovanjima bili poništeni. Karlovačkim mirom iz 1699., područje Neuma i Kleka postaje tampon-zonom između Dubrovačke i Mletačke Republike „kopnom do mora“.

Godine 1714. izbio je opet rat između Mlečana i Turaka (Mali rat). Mlečani su ponovno oslobodili Zažablje i Popovo, ali su ih Požarevačkim mirom iz 1718. godine morali opet vratiti Turcima. Naše kopneno područje od tada ostaje trajna tampon-zona između Mlečana i Dubrovčana, a na moru je Turcima bilo zabranjeno „držanje i najmanjih barki i obavljanje bilokakve pomorske djelatnosti“.
Mlečani su u proteklima vremenima i na našem području podigli više utvrda. I danas je poprilično očuvana ona u Jazini. Stara utvrda u Hutovu je proširena i dobro utvrđena, dobivši izgled utvrđenoga grada. U grad se smjestila mletačka vojska. Don Jure Sunožić je predvodio misna slavlja.

Otpor Turcima

Turci su ovo područje više puta harali na poziv vojvode Sandalja i hercega Stjepana. Počevši od pada Bosne 1463. i 1464. godine pomalo trajno zauzimaju dio po dio Hercegovine. Osvajanja ipak nisu išla glatko, ušće Neretve i njegov okoliš s utvrdom Košem zauzimaju tek 1490. godine.
U prvim turskim dokumentima susrećemo spomen Kleka gdje je bila uspostavljena „Skela od Zažablja“ za sol i žito koja je svake godina izdavana u zakup. Ovoj se skeli gubi značenje domalo nakon pada Koša. U prvome turskom popisu pučanstva susrećemo neumska sela Radež, Bresticu, Moševiće, Dobrovo, Gradac, Žukovice, Drijen, Prapratnicu… s kršćanskim pučanstvom.
Dobar dio pučanstva je pred Turcima izbjegao na otoke i u druge još neosvojene krajeve. Teško se odmicalo od svojih domova vrteći se uz samu granicu i povremeno „uskačući“ do svojih negdašnjih ognjišta. Uskoro uskočki pokret razvija i trajne prodore na područje pod Turcima.
Zažablje, a posebno primorje područja Neuma, Kleka i Slivna, najizloženiji je kraj hajdučko-uskočkim upadima tijekom XVI. stoljeća.

Uskočki prodori osobito su bili krvavi za tzv. Dugoga rata (1593. – 1606.), kad se za pučanstvo Zažablja zauzimaju kod pape i bečkoga cara glasoviti hrvatski jezikoslovac biskup Faust Vrančić i splitski dominikanac Daniel, koji 1598. ovako piše papi o pučanstvu Zažablja: „Preblaženi Oče, (oni) su veoma dobri kršćani i drže pravu rimsku vjeru, a župnik im je jedan dubrovački svećenik jer oni graniče s Dubrovčanima, i kada vide nekog svećenika u svojoj mu se jednostavnosti skoro klanjaju…“ U ovom pismu izričito se spominju ova katolička naselja na širem neumskom području: Vidonje, Gradac, Broćanac, Prapratnica, Hutovo, Glumina, Zelenikovac, Hotanj, Radetići, Živa, Dubravica, Grabovica, Moševići, Kiševo, Brestica, Radež i Vranjevo Selo. Skupa s pučanstvom Popova, narod Zažablja se stavlja 1604. pod okrilje cara Rudolfa II. (1576. – 1612.) i zove ga, kao nositelja hrvatsko-ugarske krune, svojim „svijetlim kraljem“.

Neumsko područje kroz srednji vijek

Seobom naroda, osobito od konca VI. stoljeća, temelji- to su razorena sva naselja na ovim prostorima. Pretpovijesna i antička naselja očuvana su samo u manje ili više teško protumačivim toponimima: uz Neum i Polača, Kiševo, Neljetovlje, Malokrn, Glimač, Ho- tanj, Hutovo, Crkvice, Crkvina, Kapela i dr.

Hrvati su se doselili i na neumsko područje u prvoj polovici VII. stoljeća. Prema starim kronikama, nakon dolaska Hrvata Neum je bio u sastavu jedne od najslavnijih hrvatskih kneževina, Humske Zemlje, i to u njezinoj Žapskoj župi. Zahvaljujući činjenici što se biskupija Sarsenterensis spasila od propasti kojom joj je zaprijetila seoba naroda te svoje sjedište prenijela u Ston i tako se transformirala u stonsku i humsku biskupiju, Hrvati s ovoga prostora vrlo su rano došli u dodir s kršćanstvom.

Uspomena na razdoblje pokrštavanja Hrvata u ovome kraju moglo bi biti, primjerice, štovanje sv. Jurja na glavici poviše Brestice. Naime taj svetac zamjenjuje na nekim hrvatskim područjima starohrvatskoga boga groma Peruna, koji se štovao na vrhuncima. Njega u doba pokrštavanja u nekim krajevima nadomješta i sv. Ilija, primjerice vrh Žabe. Iz tog vremena vjerojatno potječe nekoliko malih crkvenih objekata: u Vranjevu Selu, na Brestici i na Crkvinama u Hutovu… Osobito je dragocjen križ s postoljem iz Vranjeva Sela, kakvi se u susjednoj Dalmaciji smještaju u razdoblje od VIII. do X. stoljeća. Isto tako i posvetna cigla s križem na Crkvinama u Hutovu. Oltarište i zidani oltar u temeljima staroga grada Hutova smješta se u šire razdoblje, sve do XI. stoljeća. Očuvani su i natpisi koji govore o srednjovjekovnom štovanju sv. Petra i sv. Barbare u Moševićima, te ruševine crkava u Dobrovu, Dubravici, Glumini i dr.

Ratovi koje je hrvatska država, sa svojim kneževinama, vodila s Bizantskim Carstvom i Mlečanima na moru te s Bugarima na kopnu, ostavili su tragove i na ovome području. I Srbi su prilično rano počeli pokazivati za- nimanje za širenje, osobito u drugoj polovici XII. st. kad veliki župan Nemanja širi srpsku državu i na pri- morske zemlje. Srpska vladavina nije bila ni stabilna ni dugotrajna. Opirala joj se stara humska vlastela uz pomoć hrvatskih velikaša pa i Dubrovnika, komu knez Andrija obećava “da ne pridemo na vas’ s vašim’ vragom’” misleći na srpskoga kralja. U povelji kneza Andrije susrećemo i potpis njegova velikaša Hrvatina Turbića, po komu vjerojatno nosi ime susjedno Tru- bino Brdo, ne odviše daleko od Neuma.
U Humskoj Zemlji neposredni gospodari bili su i Nelipići, podložnici bribirskih knezova. Godine 1304. hrvatski velikaš Mladen Šubić zove se: „Mladen drugi Hrvata i Bosne ban i zemlje Hum opći gospodar.“ Tu titulu nasljeđuje godine 1322. bosanski ban Stjepan II. Kotromanić: „Mi gospodin’ Stefan, po milosti Božioi ban’ Bosni i Usori i Soli i gospodin’ homskoi zemli…“ Otada je neumsko područje s čitavom Humskom Zemljom uglavnom u sastavu bosanske države. Dubrovčani koriste novonastalu političku nestabilnost te se uključuju u građanski rat u susjedstvu protiv Branivojevića (po kojima, kako misle neki, možda nosi ime Vranjevo Selo). Dobili su dobar dio njihovih posjeda te 1326. zauzeli poluotok Pelješac sa Stonom. Bosanski ban i car Dušan im to ozakoniše poveljama, uz veliku novčanu naknadu i jednom i drugom. Ban Stjepan je udao svoju sestru Katarinu za humskoga kneza Nikolu, da bi ga čvrsto vezao uza sebe. Nikolin sin na stećku ponosno ističe da je banov nećak.
Već se Nikolini sinovi Vladislav i Bogiša po njemu zovu Nikolići. Oni na grob roditeljima postaviše stećak koga su, nažalost, očuvani samo fragmenti koji jasno spominju samo Vladislava i majku mu Katarinu.
Na nadgrobniku Vladislavova sina Petra uklesan je uz natpis i grb Nikolića.

Nikolin sin Vladislav posljednji se put spominje 1363. godine. Njegovu suprugu Stanislavu s djecom Petrom, Vukoslavom (Vukosavom) i Milišom Dubrovčani 1392. primaju među svoje građane. Dubrovački kroničar Rastić (Resti) kaže za popovskoga kneza Vukoslava Nikolića da je godine 1396. poslao skupocjeno ljekovito vino ostrogonskom nad- biskupu, kad se ovaj razbolio u Dubrovniku dok je bio u pratnji kralja Sigismunda.
Godine 1399. kralj Ostoja, u nestašici novca, prodaje Dubrovčanima Primorje pa i dio Zažablja („giupa giapscho“), s čime se nije slagala domaća vlastela, osobito Vukoslav Nikolić. Da bi ga udobrovoljio da im i on potvrdi zemlje koje su im darovali „kralj i baroni Bosne“, dubrovački senat ga bogato obdaruje. Svoju vlast nad Primorjem utvrdiše Dubrovčani tek 1405. godine. Granica prođe užim neumskim područjem, dokumenti kažu da teče: „ot Kurila deri prijeko Imotice do sela, koe se imenuje Dlži“. Ta je granica označena uklesanim križevima u živu stijenu koji se i danas vide na području između Vranjeva Sela i Duži, nedaleko od Nikolića dvora.
Početkom XV. stoljeća uspostavljena je carina u Zablatku, na području Hutova. Na inzistiranje Dubrovčana ukinuo ju je kralj Ostoja 1418. godine. Osim naziva carske kućetine uspomenu na ovo razdoblje čuva i glasoviti Radovčev natpis koji se danas čuva u lapidariju pred župnom crkvom u Hutovu.

Veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić, tvorac buduće Hercegovine, koristi dinastičke sukobe na bosanskom kraljevskom dvoru a osobito Turke da posve ovlada humskom vlastelom. U borbu uvlači i Nikoliće pa je tako knez Vukoslav poginuo 1403. u bitci u Stonu. Dubrovčanima je očito bio poznat nezavidan položaj Nikolića pa je Vijeće umoljenih dopustilo njegovu sinu Grguru da mu na grobu u Stonu postavi ploču (stećak). Grgur je 1426. od Dubrovčana tražio zidare da mu sagrade crkvu. Vjerojatno je to grudina uz nekropolu koju puk zove Kapela.
O Vladislavovu sinu Petru, čiji se nadgrobni natpis nalazi u Vranjevu Selu, najmanje se zna. Miliša 1415. moli Dubrovčane da se pred Turcima skloni na njihov teritorij. Dubrovčani daju dozvolu 1435. godine „udovici Miliše Nikolića“ da se može skloniti na njihov teritorij. Šireći svoju apsolutnu vlast Humskom Zemljom, vojvoda Sandalj nije prezao ni pred čim. Grgur se pokušava riješiti Sandaljeva gospodstva, što je bilo vrlo opasno jer se Sandalj nije susprezao pozvati u pomoć i Turke. Građanskim ratom u Bosni od 1418. do 1421. Grgur je pao u nemilost i sklanja užu obitelj na području Dubrovnika. Dubrovčani ga kasnije pomiriše sa Sandaljom. Po dubrovačkom svjedočanstvu, Sandaljevi pristaše „i s njimi Turci… potrše dole Slivno i staše na medji našoj u primorju“, što se odnosi na Nikolića posjede.
Po Sandaljevoj smrti godine 1435., vlastela se ne usuđuje oprijeti ni njegovu sinovcu hercegu Stjepanu. U metežu i u strahu od Turaka, koje je Stjepan pozvao u pomoć, opet je Grgur tražio utočište u Dubrovniku. Njegovi sinovi su Vuk i Vukašin. Vukašina su Mlečani u ratu s hercegom zarobili kod Skadra 1442. godine. Iz ropstva se, uz pomoć Dubrovčana, otkupio.
Pod pritiskom hercega Stjepana Nikolići gube svoju staru slavu, a osobito dolaskom Turaka. Osim Vukoslavića (Vukosavići) korijene od Nikolića vjerojatno vuku i neke grane roda Grgurevići. Milišiće susrećemo u Popovu, a špilja Milišića peć u Žabi potvrđuje predaju da su se Bronzići odnosno Burđelezi a današnji Obadi, doista prezivali Milišići. Ipak, nismo sigurni koliko ih se može vezati uz kneza Milišu. Također se ne može dokučiti imaju li kakvu krvnu vezu s Nikolićima preko prezimena Grgurević i glasoviti Šimraci, čije stare dvore nalazimo u Vranjevu Selu.

Doba Rimljana

Konačnim porazom Delmata u borbi s Rimljanima 9. god. poslije Krista utvrdila se rimska vlast i nad drugim ilirskim plemenima. Zavladao je tzv. rimski mir (pax Romana). Rims- ka vojska je kroz ove krajeve uzduž i poprijeko izgradila brojne ceste kojima su, osim vojske, promarširali i brojni trgovci donoseći ne samo trgovačku robu nego i uljudbu svake vrste. Materijalni ostatci svjedoče da su vjerojatno tada postupno nastale brojne naseobine: Zaradež, Radež, Neljetovlje, naseobine na užem neumskom području, Vranjevo Selo, Moševići, Gradac, Broćanac, Prapratnica, Hutovo… Ova je naselja povezivao putni pravac od Neuma prema unutrašnjosti. Na antičkoj mapi zvanoj Tabula Peuentigeriana ucrtan je najstariji putni pravac, koji je dijelom išao i preko područja koje pripada Neumu.

Osobito značajno naselje razvilo se na području Vran- jeva Sela, kako svjedoče brojni vrijedni ostatci materijalne kulture iz raznih razdoblja rimskoga doba. Nadgrobni natpis D. M. / M. VLPUS / / SEVERVS / SE VIVO SI / BI ET SUIS / FE iz Vranjeva Sela ušao je i u svjetsku zbirku Corpus iscriptionum latinarum. U Vranjevu Selu je davno pronađena kamena ostava za pepeo, kamena posuda, zatim ulomci crijepa sa žigom VVARIS i SARPIS. Ustanovljeni su temeljiviše antičkih građevina koje svjedoče bar o dvije faze gradnje: starijoj (I. – III. st. po Kristu) i mlađoj (IV. – V. st.). Dragocjen je kameni stup s križem iz nedovoljno proučene kasnoantičke bazilike (V. – VI. st.). I na području samoga Neuma postoje nalazi iz rimskoga doba. Uz brojne ostatke amfora, u ulici Kralja Tomislava još postoje uzidani ostatci nadgrobnoga natpisa, od koga se može pročitati samo početak (D. M.), zatim novčić cara Septimija Severa i dr.

Naselje u rimsko doba (I. – III. st. poslije Krista) post- ojalo je i na Radežu na lokalitetima Vrtovi i Zaradež (Šimrakove Kućetine). Uz ostatke zidova, osobito je važan natpis na opeci Ti. C(laudi Pans) ili: Ti. C(l. Caes. Pans.). Naselje se datira u I. – III. st. Rimsko naselje u Vranjevu Selu i Neumu arheolozi su poistovjećivali s više poznatih postaja s antičkih karata: Ad Turres, Diluntum… Samo ime Neuma predhrvatskoga je postanka i najradije bismo ga poistovjetili s municipijem „Neuense“ čiju baziliku, uz one u municipijima „Stantino“ (Ston) i “Dellontino” (potvrđen na Trebinji), saborski oci dodjeljuju u Saloni 533. godine biskupiji Sarsenterensis, koja se sterala istočnom Hercegovinom i imala sjedište u Stocu. To bi onda bio prvi spomen Neuma, a značenje bi mu bilo „Novi“. Naziv je mogao nastati i od drugih termina: na grčkom npr. nemos označava krševiti brdski polušumoviti pašnjak, što odgovara području Neuma, itd. Ime se susreće i u jednome dubrovačkom dokumentu koji govori o „neumskom putu“. Inače se današnje selo Neum spominje u crkvenim knjigama tek iza 1800. godine.

Vrijeme Ilira i helenizam

Ostatci helenističke kulture govore da je i Neum trajno bio dio kulturne sfere jadranske obale. Ovuda je prolazilo više putnih pravaca koji su povezivali onodobna europska kulturna središta sjevera i juga, istoka i zapada. Već od pretpovijesti ovuda je išao vrlo značajan put iz doline Neretve prema istoku, a isto tako i od neumske obale prema unutrašnjosti, preko Graca i Hutova. Brojne uvale na neumskoj, lako pristupačnoj obali, služile se kao prirodne lučice, o čemu svjedoče nalazi amfora u podmorju. Tko su bili prvi stanovnici užega i širega neumskog područja, o tome nam povijesna znanost pruža neke podatke. Još u drugom tisućljeću prije Krista, u velikim seobama stigli su i na ovo područje Indoeuropljani. Njihovim miješanjem sa zatečenim stanovnicima stvarao se i ovdje novi etnički supstrat na koga će već antički pisci proširiti ilirsko ime, razlikujući ih od „pravih Ilira“ koji su živjeli južno od Drima. Pseudo-Skylakovo djelo Periplus, pisano sredinom IV. st. prije Krista, kaže za pučanstvo uz donji tok Neretve: „Ovi Iliri su iz plemena Manijaca…” Po njima se Pelješki pa i Neumski kanal zvao Manijsko more.

Na prostorima od Neretve prema Boki i sjeverno bar do Popovskog polja, povijesna znanost, na temelju drugih izvora, smješta drevno pleme Plereja. Njima se pripisuje prva prava kultivacija ovoga područja. Strabon, u I. st. prije Krista, na širem području smješta uz Plereje i Ardijeje (koje su Kelti u IV. stoljeću prije Krista potisnuli preko Neretve) i Daorze: „Zatim je rijeka Naron i oko nje Daorizoi i Ardiaioi i Pleraioi kojima je blizu otok nazvan Crna Korkira (Korčula)… a Ardiaioima Faros…” Ilirska plemena stvarala su svoje države, zapravo saveze plemena. Poznato je petnaestak vladara, od kojih je znatan broj bio iz plemena Ardijeja. Od njih je, svakako, najslavnija bila kraljica Teuta. Iz grčkih kolonija s obale i otoka, a osobito iz susjedne velike Narone, prodirala je onodobna mediteranska kultura i na ovo područje. O tome svjedoče brojni ostatci iz toga razdoblja. U tom pogledu vrlo je vrijedno novo nalazište na Vidića guvnu u Vranjevu Selu, koje upečatljivo potvrđuje tu iliro-grčku kulturnu sferu. Osobito su vrijedne dvije vojničke kacige, nekoliko kopalja, ali i drugi brojni ostatci (omega-igle, fibule, ukrasi, bogata keramika…) koje arheolozi smještaju na prijelazu iz V. u IV. stoljeće prije Krista.

Neobuzdana ratoborna ilirska krv narušavala je miran suživot na Jadranu te ometala nesmetanu onodobnu mediteransku trgovinu. To dovodi do brojnih ratova s kolonijama na obali i otocima, koje pozivaju u pomoć Rimljane. Za naše Ardijeje i Plereje osobito je bio sudbonosan tzv. drugi ilirsko-rimski rat 135. god. prije Krista. Tada je rimski konzul Servije Fulvije Flak došao s 10 000 pješaka i 3000 konjanika i temeljito potukao Ardijeje. Preselio ih je nekamo u unutrašnjost te im se, kao i Plerejima, gubi svaki trag. Možemo pretpostaviti da su upravo u ovim ratovima porušene i spaljene mnoge naše gradine. Među prvim područjima na istočnoj obali Jadrana kojim su Rimljani ovladali već 135. godine prije Krista bilo je i neumsko područje. Vjerojatno je u doba spomenutih ratova neumsko područje pripalo rimskim saveznicima, plemenu Daorza, čiji se glavni grad na Ošanićima, poviše Stoca, vjerojatno zvao Daorzon. Za njih kažu stari pisci da su, s ostalim plemenima koja su u ratu stala na stranu Rima, postali „immunes“, nagrađeni i privilegirani. To ih onda dovodi do sukoba s moćnim Delmatima koji su ih, osobito 45. do 49. godine prije Krista, temeljito opustošili.

Pretpovijest

Sjekira od grubo obrađenog domaćeg kamena

Blaga mediteranska klima „okitila“ je neumsko područje vječnim zelenilom. Bogatu i raznoliku floru pratila je i bogata fauna. Bogatstvo svakojake divljači, dostatne količine vode, osobito u Blacima, kao i bogatstvo života čistoga neumskog podmorja, privukli su čovjeka da se na ovim prostorima nastani već u starome kamenom dobu – paleolitiku (do 10 000 godina prije Krista). Pravo bogatstvo (još i danas neistraženih) krških špilja na neumskome širem području pružalo mu je sigurno prebivalište. O svemu tome svjedoče nalazi grubo obrađenoga kamenog oruđa, osobito s područja Moševića i Graca.

BABIN DO: igla od kosti Nalazi iz mlađega kamenog doba – neolitika (do 3500 go- dina prije Krista) još su bogatiji, kako svjedoče brojni nalazi brižno obrađenoga kamenog oruđa i oružja iz šire neumske okolice, danas pohranjeni uglavnom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

 

 

GRADAC: Čekić iz neolitika (Zemaljski Muzej) Specifična keramika iz brončanoga doba (1800 do 1000 go- dina prije Krista) nalazi se na užem području Neuma, ali i u čitavome neumskom kraju. Ostatci kulture iz brončanoga i željeznog doba doista su bogati. Prije svega, čitavo neumsko područje upravo je „posuto“ brojnim gomilama različite pro- venijencije i karaktera. One prate sve moguće putove kroz ovo teško prohodno krško područje, ures su mnogih brdskih vrhunaca, a kao grobne piramide ovoga područja nalazimo ih velik broj i u ravnicama.

Do sada je poznato na stotine pretpovijesnih naselja na području neumske općine, među kojima su brojne gradine koje prkose vremenu s naših visova. Ističu se gradina na Osoju, Vukovu klancu, Brestici, Kiševu, Gracu (osobito Malokrn), Hutovska gradina, Previšićka gradina, Trovrha, Basarića gradina, Kolojanj i druge. Sve su neumske gradine posute raznolikom keramikom, a brojni su i nalazi ručnih kamenih mlinova, omega-igala, fibula i drugih karakterističnih nalaza iz toga doba.

VRANJEVO SELO: Prethistorijska “omega igla” HUTOVO, Lapidarij (lapidarium) Prethistorijska stupa

 

 

 

 

 

 

 

HUTOVO , DUŽI: Prethistorijski ručni mlin